Pozitivan razvoj pregovora sa Sjevernom Korejom
19. septembar 2005Konačno su se i Washington i Pjongjang pomakli s mrtve tačke. Konačno jer je dvogodišnjim pregovorima prijetio neuspjeh, što bi imalo nesagledive posljedice. Barem za sada je ugašeno žarište moguće krize na sjeveroistoku Azije.
Sjeverna Koreja je u junu ove godine tvrdila da posjeduje atomsku bombu, a sada navodi kako odustaje od svog atomskog programa. SAD obećavaju normalizaciju odnosa s tom državom. Uragan Katrina je doprinio tome da vlada u Washingtonu trenutno ima dovoljno problema kod kuće, te više ne govori o promjeni vlade u Pjongjangu, nego o mirnoj koegzistenciji.
Za Kinu koja je igrala ulogu posrednika u pregovorima ovo predstavlja ogroman diplomatski uspjeh. Peking sada može da se predstavi kao vlada koja doprinosi miru u svijetu. Svijet vjerovatno nikada neće saznati kako je šef pregovora naveo vladu Sjeverne Koreje da pristane na kompromis. Vladi u Pjongjangu se nimalo ne dopada činjenica da će buduće isporuke električne energije stizati iz susjedne Južne Koreje. Sigurno je odredjenu ulogu u ubjedjivanju imala zavisnost sjevernokorejske vlade od pomoći koja stiže iz Kine.
Sporazum je sigurno potez u pravom smijeru, ali nema razloga za pretjerani optimizam. Odnosi Washingtona i vlade u Pjongjangu su i dalje prožeti velikom dozom nepovjerenja. Najteža pitanja tek treba da se riješe na pregovorima u novembru mjesecu. Unaprijed se mora pretpostaviti da će Sjeverna Koreja postavljati različite prepreke u pokušaju kontrole i inspekcije njenih nuklearnih postrojenja. Osim toga, tek treba da se pregovara o zahtjevu te zemlje da joj se omogući izgradnja reaktora sa takozvanom lakom vodom. Odobrenje za to je Sjeverna Koreja od SAD-a i Japana dobila još 1994 - kada se vlada u Pjongjangu obavezala da će se pridržavati medjunarodnog ugovora o neširenju atomskog oružja.
Možda je ova država u medjuvremenu nešto i naučila. Na privrednom planu se ide za primjerom Kine i oprezno se uvode mjere koje idu ka tržišnoj, a ne ka strogo kontrolisanoj planskoj privredi. Možda vlada u Pjongjangu, kao i libijski predsjednik Gadafi, spozna da se mnogo više dobija saradnjom sa spoljnim svijetom, nego nastupima u kojima se izigrava velikog mučenika.