Jasno je, da pravosnažne presude ne bi trebalo dovoditi u pitanje, jer je alternativa – bezakonje. Međutim, svako ko zdravorazumski rasuđuje postavlja pitanje: Zašto su prvostepene presude bile do te mjere drugačije? Možda se drugostepene presude mogu doživjeti kao politička korektura pravne strogosti? Dozvoljeno je i pitanje zašto „Vojnici od zanata“ u posljednje vrijeme tako lako bivaju oslobođeni? Da li Haški tribunal naprosto nije dorastao zadatku? Ili čak nije nezavisan od političkih interesa?

U bivšoj Jugoslaviji su omiljene razne teorije zavjere. Na primjer, Hrvatska ne bi na ljeto mogla u Evropsku uniju da su njeni generali osuđeni za masovna protjerivanja i ubistva civila u „Oluji“, koju su uz to logistički pripremali i američki savjetnici. Ili – Ramuš Haradinaj koji je za vrijeme bombardovanja Srbije bio saveznik Sjevernoatlantske vojne alijanse, pa Zapad ne može da ga osudi, a da sam sebe ne dovede u pitanje.

A Perišić? Pa jasno, Beograd je ljut zbog oslobađajućih presuda u slučajevima kada su stradali Srbi, pa mu se oslobađanjem Perišića pruža ruka, uoči presudnih pregovora sa Prištinom. Osim toga, Srbija je stavila Haški tribunal na dnevni red u Ujedinjenim nacijama. Sada će Beogradu biti teško da Tribunal predstavi kao antisrpsku instituciju.

Sve ove teze su zavodljive, ali u njihovom jezgru nisu dokazane činjenice već nagađanja.

Možda ćemo bolje razumjeti problem Haškog tribunala ako se zapitamo - kako izgledaju činjenice iz perspektive žrtve?

Gospoda koja su puštena na slobodu imala su za vrijeme devedesetih različite vojne nadležnosti. Kao vojnici sa činovima bili su uključeni u operacije na različitim ratištima. Međutim, postoje i sličnosti. U sjenci njihovog vojevanja ubijani su civili, ali Tribunal nije bio u stanju da dokaže njihovu odgovornost za nesumnjivo počinjene zločine. Osim toga, sva trojica su u svom narodu pravedni borci ili heroji, a u narodima iz kojih potiču žrtve vide ih kao - zločince.

Hag nema odgovore na ove dileme, ni pravno ni moralno. Nacionalisti sa prostora bivše Jugoslavije i dalje će zdušno odbijati svaku ideju međunarodnog krivičnog gonjenja sopstvenih sunarodnika. A domaći sudovi će i dalje nerado organizovati suđenja u kojima su optuženi „domaći heroji“ a žrtve „ratni neprijatelji“. Porodice ubijenih i protjeranih osjećaće sve više da su ih svi ostavili na cjedilu. U njihovim očima se u Haškom tribunalu sve više povećava jaz između prava i pravde.

To je opasan razvoj događaja. U posljeratnim generacijama koje su odrasle sa mitom o domaćim herojima i tuđim zločincima iz devedesetih, sve je više onih za koje je nacionalizam prirodno stanje duha i koji razmišljaju ovako: Ako nema pravde, neće biti ni pomirenja, ni mira.

Autor: Dragoslav Dedović

Odgovorni urednik: Svetozar Savić