Šest dana marširao je kroz šumu. Pod stalnom vatrom, gotovo bez hrane i vode, gotovo bez sna. U haosu i pometnji, bježeći nakon artiljerijskog napada, drugog dana je izgubio iz vida oca i brata. Nastavio je hodati s bolnim nogama. Sklupčan u grmlju, vidio je vojnike kako pucaju na ljude u bijegu kao u lovu na životinje. Po proplancima, poljima i raskrižjima puzao je kroz kišu metaka i granata. Vidio je ranjene ljude kojima nije mogao pomoći. Jednom, kada je gotovo zaspao, neki čovjek ga je gurnuo i rekao: "Ako sada zaspiš, bit će to zauvijek." Tako se sabrao.

Šestoga dana poslijepodne, on i stotine drugih stigli su na teritorij pod kontrolom bosanske vojske. U malom selu, stanovnici su ih dočekali hranom i pićem. Kasnije su svi odvedeni u školsku zgradu. Tamo je zaspao na podu i probudio se tek sedmog dana.

Hasan Hasanović preživio je genocid u Srebrenici u julu 1995. I danas ga obuzme osjećaj nevjerice kada govori o takozvanom Maršu smrti u Srebrenici: pokušaju hiljada muškaraca i dječaka da pobjegnu od ubojstva. "Marš smrti bio je stvaran. Ali istovremeno, meni je bio potpuno surealan", prisjeća se Hasan Hasanović. U to vrijeme imao je 19 godina. "Nisam mogao vjerovati što se događa. Nisam mogao vjerovati da sam preživio", kaže on.

Lov na ljude u istočnoj Bosni

11. jula 1995., istočna Bosna. Trupe Ratka Mladića, vođe vojske bosanskih Srba,zauzele su enklavu i zaštićenu zonu UN-a Srebrenicu, u kojoj je prema izvještaju generalnog sekretara UN-a iz 1999. (The Fall of Srebrenica) bilo između 35.000 i 40.000 Bošnjaka-muslimana. Gotovo svi su bili civili i godinama su se nalazili u okruženju. Nije bilo sumnje da će u najmanju ruku muškarci vojno sposobne dobi biti ubijeni ako budu zarobljeni. Stoga se većina njih odlučuje na pokušaj bijega. Planiraju marš kroz šume kako bi došli do teritorija, koji kontrolira bosanska vojska oko grada Tuzle, smještenog oko 70 kilometara sjeverozapadno od Srebrenice.

U večernjim satima 11. jula 1995. godine, oko 12.000 muškaraca formiralo je kolonu dugu kilometar i krenulo. Marširali su kroz neprijateljsko, djelomično minirano područje, pored položaja vojske bosanskih Srba i bili šest dana pod neprekidnom vatrom. Mladićeve trupe provele su neviđenu potjeru. Samo je otprilike trećine sudionika marša stigla do slobodne teritorije. Ovaj marš kasnije će biti nazvan Marš smrti. Jedan od onih, koji su ga preživjeli, bio je Hasan Hasanović. 

Video arhiva sa svjedočanstvima

Ovaj četrdesetdevetogodišnjak sada radi u Memorijalnom centru Srebrenica, mjestu sjećanja na genocid u Potočarima, nekoliko kilometara sjeverno od Srebrenice. Na mezarju se nalaze posmrtni ostaci otprilike 7.000 od 8.372 poznate žrtve u Srebrenici. U prostorijama bivše tvornice akumulatora, gdje su nekoć bile stacionirane trupe UNPROFOR-a, nalazi se i veliki muzej.

Hasan Hasanović je nekada vodio grupe posjetitelja kroz muzej i dijelio njegovu priču. Danas prvenstveno radi kao kustos izložbi i arhivar. Njegov najvažniji projekt je arhiva video zapisa preživjelih genocida u Srebrenici, u kojima oni pričaju svoje priče – jedinstveno i vjerojatno najvažnije svjedočanstvo o zločinu. Trenutno uključuje otprilike 700 filmova i intervjua. Projekt je usporediv s poznatom filmskom i audio arhivom Claudea Lanzmanna o Holokaustu, koja je dio UNESCO-vog  registra svjetskog pamćenja pod nazivom Memorija svijeta (Memory of the world).

Običan europski tinejdžer

Kada Hasan Hasanović govori o svom životu i o tome kako je preživlo, kaže da mu se dugo vremena činilo kao da je neko drugi napisao scenarij za njegov život i kao da ga mora igrati bez ikakve kontrole nad njim. Kada je u proljeće 1992. počeo rat u Bosni i Hercegovini, Hasanović je imao 16 godina, bio je običan europski tinejdžer, prvenstveno zainteresiran za muziku i nogomet, a manje za politiku.

Njegov svijet naglo se srušio izbijanjem rata. Obitelj je pobjegla od etničkog čišćenja u istočnoj Bosni, isprva u šume oko Srebrenice, živeći u jazbinama i drugim skrovištima u šumi. Kasnije su se preselili u sam grad, koji je postao enklava za bošnjačke izbjeglice. Hasan je tamo živio tri godine, doživljavajući bombardiranja, tražeći hranu po šumama - što je bilo opasno po život i pohađajući improviziranu nastavu. 

"Bol je gotovo nepodnošljiva"

11. jula 1995., kada su Mladićeve trupe ušle u Srebrenicu, njegov otac Aziz, njegov brat blizanac Husein i on sam odlučili su se pridružiti maršu, koji je kasnije postao poznat kao Marš smrti. 12. jula 1995. Hasan je posljednji put vidio svog oca i brata blizanca. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su godinama kasnije u masovnim grobnicama.

Hasan Hasanović napisao je knjigu o životu i preživljavanju u Srebrenici, uključujući autobiografski prikaz. U njoj kaže: "Najgora je bol kada razmišljam o tome kako su moj brat Husein i moj otac Aziz ubijeni. Jesu li mučeni, koliko je vremena trebalo dok konačno nisu umrli? Ta bol je gotovo nepodnošljiva."

Povratak u Srebrenicu

Nakon što je preživio, Hasan Hasanović je završio srednju školu, zatim studirao kriminologiju i radio kao prevoditelj za američku vojsku, jer je dobro govorio engleski. Godine 2003. uspio je sahraniti posmrtne ostatke svog brata u Memorijalnom centru u Potočarima, a dvije godine kasnije i svog oca.

2009. godine je i sam počeo raditi u Memorijalnom centru. Povratak u Srebrenicu i tamo boraviti i raditi, bio je dug i bolan proces, kaže Hasanović. 

„Sjećanja vas proganjaju. Sve tamo podsjeća na genocid i borbu za preživljavanje. Nakon povratka, morali smo se voziti na dženaze uz policijsku zaštitu. Srpski nacionalisti stajali su uz cestu, pokazujući prstima nacionalističke simbole pobjede. Počinitelji i danas žive u Srebrenici. Kod svih muškaraca određene starosne dobi, postavlja se pitanje: jesu li bili tamo i šta su radili? Godinama sam mislio da je najviše što mogu učiniti, doći na njihovu dženazu. A onda sam imao osjećaj kako me otac i brat gledaju. Da očekuju da ispričam njihovu priču, jer oni sami više nisu imali glas. Osjećao sam se ohrabrenim i osnaženim da ispričam šta se dogodilo", kaže Hasan.

Ne žrtva, već preživjeli

Kada Hasan Hasanović govori, njegov glas nije ni optužujući, ni shrvan bolom. Ne vidite suze u njegovim očima, ne čini se preplavljen tugom. Ne osjećate ljutnju ili mržnju u njemu. Ali ne voli riječi "pomirenje" i "izmirenje", koje se često koriste kada se pojavljuje i govori u inozemstvu, posebno u Njemačkoj. Kaže da su to riječi koje impliciraju svađu i sukob. "Nismo se ni s kim sukobili, a ni rat ovdje nije bio građanski rat. Bio je to rat, u kojem smo raseljeni i uništeni. Bio je to genocid. Srbija i Srbi moraju se suočiti s ovom poviješću i moraju priznati genocid umjesto da ga poriču", kaže on.

Hasan Hasanović zrači velikim dostojanstvom kada govori o nijansama jezika. Baš kao što to čini kada priča o svom preživljavanju. To dostojanstvo je njegova pobjeda nad počiniteljima genocida, njegova pobjeda nad zlom. Naglašava da ne želi da ga nazivaju "žrtvom genocida". Kaže da su žrtve oni, koji su ubijeni. On sebe naziva preživjelim. Ta riječ je za njega, kaže, poput titule, ona koja utjelovljuje njegov zadatak i njegov poziv: zadatak pričanja priče. "Pričat ću", kaže, "dok god imam snage."

Ovaj članak dio je serijala, koji DW emituje povodom tridesete godišnjice genocida u Srebrenici.