Aktualna kampanja za izbor predsjednika Republike Hrvatske odlikuje se, među ostalim, pozornošću usmjerenom na privatne donatore četvoro kandidata za najvišu državnu funkciju. Uslijed relativnog nedostatka konkretnog političkog sadržaja programa koje zastupaju potonji, što su već konstatirali brojni mediji i društveni analitičari, naime, dobar se dio javne rasprave premjestio k indirektnim pokazateljima. Utoliko bi se reklo i da se u hrvatskoj politici danas više komentiraju pojedini mecene, negoli sami njihovi izabranici.

To nije potpuna slika o političkim odnosima u Hrvatskoj, ali otkriva jedan njihov vrlo značajan moment. Pitanje financiranja predizbornih kampanja, stranačkih ili predsjedničkih, kompleksno je i delikatno, a tiče se diobe utjecaja i ovlasti presudnih za život države, kao i nižih upravnih jedinica. Tehnički gledano, moguće je pritom odvojiti više bitnih aspekata: porijeklo novca, količinu i omjer javnih i privatnih izvora financiranja, razgraničenje budžeta za kampanje od redovnog poslovanja stranke, nadzor potrošnje novca, javnu transparentnost čitavog procesa.

Pritiskom do zakona

Predsjednik RH Ivo Josipović je 23. prosinca na tu temu izjavio kako je poznato da je "smisao doniranja za kampanju to da onaj tko donira nema nikakve koristi od toga". No da bi u to više povjerovali i predsjednik i drugi kandidati te oni koji poklanjaju novac, donesen je Zakon o financiranju političkih aktivnosti i izborne promidžbe koji regulira makar dio pripadajuće problematike. Ipak, da bi ga se izglasalo i naknadno još doradilo, bile su potrebne godine pritisaka nevladinog sektora na razne vlasti u Hrvatskoj.

"Sve do zakona 2007. i dopuna 2011. godine, to je područje bilo izuzetno nesređeno. Sad je pak veoma regulirano", rekao nam je Goran Čular s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. On podsjeća na uvedena ograničenja za privatne donacije – 200 tisuća kuna za pravne osobe, dakle poduzeća i ustanove, a 30 tisuća za fizičke – uz financiranje državnim novcem prema osvojenim glasovima. Tu je i obvezujuća transparentnost, a naknadno je uvedeno i ograničenje za maksimalnu potrošnju u kampanjama. "I premda nisam pobornik totalne regulacije", nastavlja Čular, "u našem se slučaju to pokazuje nužnim. S druge strane, ni taj zakon nije pomogao da nam se ne dogodi afera s Ivom Sanaderom i Fimi medijom."

Odjek starih kompromitacija

Naš sugovornik cilja na slučaj nezakonitog odvlačenja javnog novca na stranački račun, izvršenog baš u predizborno vrijeme. Na posljedice toga upućuje i izvršni direktor udruge GONG Dragan Zelić, napominjući da kandidatkinja HDZ-a za predsjednicu RH Kolinda Grabar-Kitarović "ima poseban teret i odgovornost jer njezina stranka ima nepravomoćnu presudu zbog malverzacija s financiranjem, a ona sama je bila i ministrica u Sanaderovoj Vladi". S druge strane, na Ivu Josipovića nije usmjereno puno manje javne kritike.

Zelić tako smatra da Josipović "mora jasno razgraničiti što spada u obnašanje dužnosti, a što u kampanju, kako ne bi ušao u sivu zonu zloupotrebe javnih resursa". Za sadašnjim predsjednikom već godinama odjekuju dubioze vezane uz jednu donaciju tajkuna Roberta Ježića, koju Ivo Josipović nije želio vratiti nakon što je otkrivena Ježićeva koruptivna povezanost sa Sanaderom. Nisu pomogli ni zahtjevi radnika pritom involviranog poduzeća Dioki u stečaju, iako su oni naglasili da bi im tih 200 tisuća kuna itekako dobro došlo.

Sama ograničenja nisu dovoljna

Tekuća kampanja za predsjednika RH donijela je zanimljive naglaske. Josipović je javno kritizirao protukandidata Ivana Vilibora Sinčića zbog korištenja vozila marke jaguar, iako je riječ o starom i razmjerno jeftinom autu koje donatorski ustupa sam vlasnik za vrijeme ove kampanje. Kolinda Grabar-Kitarović ne želi objaviti imena svojih donatora do isteka zakonskog roka za podnošenje izvještaja, no u javnost je procurila vijest o donaciji generala i biznismena Ante Gotovine njezinom stožeru. Ipak, sam Gotovina je podatak ubrzo demantirao riječima da on nije ni znao za to, nego je posrijedi uplata njegova partnera s računa zajedničke firme.

Zelić i Čular sugeriraju da bi povrh načelne regulacije bilo nužno podići kvalitetu nadzora bez kojeg neće biti dostatnog efekta samih ograničenja poput onog o maksimalnom trošku od osam milijuna kuna za prvi krug predsjedničko-kandidatske kampanje. O tome nam je inače ranije govorio i domaći antikorupcijski aktivist Zorislav Antun Petrović, pozivajući se na jedno svoje istraživanje iz 2013. godine po CRINIS metodologiji. Ukratko, najlošije ocijenjen dio sustava tiče se pouzdanosti izvještaja stranaka o financiranju kampanje i mehanizma kontrole te sankcioniranja nepravilnosti.

Neiskorišteni potencijal stranačkih članarina

Ostatak problema odnosi se na suzbijanje utjecaja privatnih interesnih krugova na buduće javne dužnosnike. Različite države uređuju to pitanje na različite načine, od liberalne Amerike ili Nizozemske do većine zemalja Europske unije koje poznaju bar neki oblik javnog financiranja kampanja sa svrhom demokratskog te antiklijentilističkog osigurača. Dragan Zelić apelira još i na povezivanje financijskih izvještaja o kampanjama s drugim državnim bazama podataka radi uvida u moguće kasnije poslovno pogodovanje određenim donatorima.

Goran Čular dodaje da Hrvatska i još neke postsocijalističke zemlje dijele manu premalenog stranačkog prihodovanja iz članarina. Državna revizija pokazuje da članovi stranaka sudjeluju u ukupnim prihodima s tek pet do šest postotaka, pa neke od njih primaju gotovo jednaku naknadu iz javnog proračuna. "To je potencijalno izdašan resurs i trebalo bi ga više aktivirati. Dosta bi bilo da se godišnja stranačka članarina naplaćuje 100 umjesto 10 kuna, a javne financije mogle bi se tako malo rasteretiti", zaključuje politolog Čular.