Parlament Ukrajine apelovao je na međunarodnu zajednicu da osnuje specijalni međunarodni sud za zločine ruske agresije na Ukrajinu. U intervjuu za DW, Claus Kress, stručnjak za međunarodno pravo na Univerzitetu u Kölnu, objašnjava funkciju takvih jurisdikcija, zašto bi one bile moguće i bez pristanka Rusije i zbog čega nije neophodna osuda ruskog predsjednika Vladimira Putina.

DW: Gospodine Kreß, zašto bi bio potreban međunarodni specijalni tribunal?

Claus Kreß: Specijalni tribunal treba da se posveti optužbi za agresiju. Za Ukrajinu je to toliko važno jer je riječ upravo o optužbi za rat. Sa ukrajinske posve razumljive tačke gledišta, pokretanje agresivnog rata je "iskonski grijeh" koji je utabao put bezbrojnim zlodjelima tokom rata, ratnim zločinima.

Koliko je vjerovatno osnivanje takvog specijalnog tribunala u Njemačkoj?

Njemačka, kao i niz drugih zemalja, još nije donijela odluku po tom pitanju. To nije iznenađujuće s obzirom na to da postoji niz, ne tako jednostavnih, pravnih i političkih pitanja koja se trebaju riješiti. Razgovori su nedavno postali značajno dinamičniji, ali ne mogu reći kada će se oni okončati.

Kako će u praksi izgledati osnivanje specijalnog suda?

Trenutno se diskutuje o različitim modelima. Po mom mišljenju, poželjniji način bi se sastojao od dva koraka: prvi bi bila rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Da bi se to dogodilo, neophodna većina bi morala unaprijed biti osigurana. Zato što bi bilo veoma žalosno, i ne samo sa stanovišta Ukrajine, kada odgovarajuće glasanje o tome u Generalnoj skupštini ne bi uspjelo.

Generalna skupština, za razliku od Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, ne može osnovati međunarodni krivični sud. Ona, naime, može u ime Ujedinjenih naroda izraziti želju međunarodne zajednice da to učini. To bi za pitanje legitimnosti takvog tribunala bilo od najveće važnosti.

Poslije toga bi generalni sekretar Ujedinjenih naroda mogao zaključiti međunarodni ugovor sa Ukrajinom o osnivanju tribunala.

Kolik bi to moglo potrajati?

Krivični postupci su kompleksan proces. Prvi korak bi bio pokretanje istrage, odnosno obezbjeđivanje dokaza i, u mjeri u kojoj su oni relevantni, utvrđivanje okrivljenog i precizno dokazivanje dotičnih optužbi. To je već samo po sebi veoma zahtjevan proces. Iako je zločin agresije čvrsto utemeljen u međunarodnom običajnom pravu, do sada je bilo vrlo malo međunarodnih postupaka u vezi toga. Odlučujući presedan do danas ostaju postupci pred vojnim sudom u Nirnbergu i Tokiju nakon Drugog svetskog rata. Svaki korak u krivičnom postupku na osnovu sumnje na agresiju stoga se mora pažljivo razmotriti. I zato se ni u kom slučaju ne može računati na ​​proces koji će se odvijati velikom brzinom.

No, čak i sam početak istrage od strane međunarodnog krivičnog suda poslao bi enormno važnu poruku da i međunarodna zajednica najozbiljnije shvata sumnju za zločin agresije. Tako da mu ona ne pridaje manji značaj od optužbi za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid nad kojima Međunarodni krivični sud vrši svoju nadležnost u ukrajinskoj situaciji.

Mora li se rat najprije završiti kako bi mogli početi sudski procesi?

U slučaju Nirnberga i Tokija, ali i u većini postupaka pred međunarodnim krivičnim sudovima za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, vrela faza konflikta je već bila okončana. Ali su procesi principijeln mogući i prije okončanja rata. Situacija se prije svega promijenila osnivanjem Međunarodnog krivičnog suda (2002. godine). Ovaj sud je stalna institucija i u okviru svoje nadležnosti može postati aktivan čim se pojave sumnje.

Ako dođe do naloga za hapšenje i optužnica, s kojim se problemima suočava međunarodno krivično pravosuđe?

Zločin agresije je zločin vodstva. Dakle, radi se o krivičnoj odgovornosti političkog i vojnog vrha Rusije na čelu sa predsjednikom Putinom. Međutim, stoga je i centralni praktični izazov, koji se odnosi i na Međunarodni krivični sud: pristup osumnjičenima u Rusiji, koji se nalaze na teritoriji te zemlje, neće biti moguć sve dok je trenutni režim na vlasti.

Pod pretpostavkom da bi do promjene režima moglo doći tek nakon Putinove smrti, zar ne bi onda sve to bilo uzalud?

Ne. Naravno, ruski predsjednik se nalazi u centru optužbi, u svakom slučaju optužbe o zločinu agresije. Ali predsjednik Putin nije jedini osumnjičeni. Kod sistematski počinjenih ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, tipično postoje oni koji snose primarnu odgovornost na vrhu tog sistema koji krši pravne norme, ali i oni koji su odgovorni na nižim hijerarhijskim nivoima, pa sve do onih koji na licu mjesta počine zločine. Sumnja se, dakle, nikako ne odnosi samo na jednu osobu.

Zamolio bih još da se razmisli o nečem drugom: naravno, ako je počinilac kriv, svrha krivičnog postupka je u potpunosti ispunjena samo u osudi i provođenju kazne. Ali je i sam početak istraga već znak svijetu da se čini sve što je moguće kako bi se po međunarodnom pravu ispitala sumnja na zločin. Već i sam međunarodni nalog za hapšenje može ograničiti slobodu kretanja osumnjičenih, a čak i jedna teško opterećujuća optužnica može doprinijeti delegitimizaciji nekog vođe.

Claus Kreß je profesor krivičnog i međunarodnog prava, na čelu je Katedre za njemačko i međunarodno krivično pravo na Univerzitetu u Kölnu i vodi tamošnji Institut za mirovno pravo.

Razgovor vodila Olena Perepadya

Pratite nas i na Fejsbuku, preko Tvitera, na Jutjubu, kao i na našem nalogu na Instagramu.