Habermas je bio jedan od najvažnijih mislilaca suvremenog doba. Njegova su glavna djela nastala u Frankfurtu na Majni, gdje je karijera počela pedesetih godina na Institutu za društvena istraživanja kod filozfa i sociologa Theodora W. Adorna. Godine 1961. habilitirao se u Marburgu djelom „Strukturna promjena javnosti".

Nakon nekoliko godina na Sveučilištu u Heidelbergu, 1964. preuzeo je katedru Maxa Horkheimera za filozofiju i sociologiju na Sveučilištu u Frankfurtu. Iz njegova je inauguralnog predavanja nastala knjiga „Spoznaja i interes" (1968.). Za studentskih nemira Habermas je bio percipiran kao pristaša pokreta, no radikalizaciju istoga je odbacivao.

Habermas je uvijek iznova ukazivao na anomalije

1971. preselio se u Starnberg kraj Münchena, gdje je do 1981. vodio Institut Max Planck za istraživanje uvjeta života u znanstveno-tehničkom svijetu. U posljednjoj godini toga razdoblja objavio je svoje glavno djelo „Teorija komunikativnog djelovanja". Godine 1983. vratio se u Frankfurt, gdje je do umirovljenja 1994. ponovno preuzeo katedru za filozofiju.

U starosti, koju je provodio uz Starnberško jezero, oglašavao se o političkim pitanjima, primjerice o istraživanjima mozga ili vjerskim sukobima kao i o Kosovskom ratu. Habermas je smatrao da je NATO intervencija 1999. predstavljala neki oblik „legitimirane pomoći" iako je provedena bez odobrenja Ujedinjenih naroda.