"Moj djeda je doveden kao dijete od sedam godina u Bosnu, tu mi se rodio otac, a i ja sam rođen u Bosni", kaže za sebe 'bosanski' Ukrajinac Miroslav-Mire Kalinjuk koji danas živi i radi u Novom Sadu. Sreli smo ga u Srebrenicu, u koju je došao da pomogne prijatelju Bošnjaku u obnovi kuće

- pročitajte još:.Ukrajinci u BiH se mole za mir

On nije jedini Ukrajinac u BiH. Ova, jedna od danas priznatnih 17 nacionalnih manjina u Bosni i Hercegovini je na prostore Zapadnog Balkana, tačnije u Bosnu i Hercegovinu, počela da se naseljavaja nakon što je na osnovu Berlinskog kongresa glavninu Bosne na upravljanje dobila Austo-Ugarska monarhija. Dolazili su uglavnom iz zapadnog dijele Ukrajine i naseljavali se u okolini Banja Luke, Prijedora i Prnjavora. Tačnih podataka o broju nema ali po nekim procjenama u to vrijeme je doselilo oko 30 hiljada Ukrajinaca.

"Moj pradjeda Vasilj ili Vasilije kako su ga ovdje zvali, sa suprugom i dva sina je došao 1900. godine i nastanio se najprije negdje u okolini Bosanske Gradiške, da bi se kasnije pomijerali najprije u Hrvaćane, a zatim su živjeli u selu Potočani gdje sam se i ja rodio", priča Miroslav za DW.

U naselju Dabrak između Hrvaćana i Potočana izgrađena je i prva, do danas jedina pravoslavna ukrajinska crkva, koja je u zemljotresu srušena pa obnavljana. Danas je izgrađena nova i u njoj službuje ukrajinski sveštenik. 

Iako je crkva ukrajinska, ona pripada srpskom pravoslavnom patrijarhatu i u njoj se mole Ukrajinici i Srbi. U Bosni je tada izgrađeno i nekoliko „grkokatoličkih“ ukrajinskih crkava. Pravoslavnih Ukrajinaca je otprilike 20 posto, dok su ostali „Unijati" ili Ukrajinci koji su u vrijeme vladavine Poljske, kako kaže Miroslav, nasilno pokršteni.

Život u novoj sredini i dalje seobe

Ali Ukrajinci se nisu zadržavali u Bosni i Hercegovini. Oko 1964 - 1965 godine oni odlaze za Sjedinjene Države, Australiju i Kanadu.

"70 posto moje porodice je otišlo za Australiju, a nešto malo ih je i u Kanadi. Kasnije se sele i u Hrvatsku i Srbiju. Danas otprilike polovina mojih sunarodnika koju žive na ovim prostorima su u Srbiji, jedan dio u Hrvatskoj i jedan manji dio je ostao tu u Bosni", priča za DW ovaj Ukrajinac koji živi u Novom Sadu i tu se dobro osjeća.

Više godina je bio predsjednik Nacionalnog Saveta Ukrajinaca u Srbiji i kada ga pitamo za broj Ukrajinaca u regionu on kaže:

"Po našim podacima otprilike 2500 nas ima u Bosni i Hercegovini, toliko i u Hrvatskoj, a u Srbiji po poslednjem popisu nas ima 4860. Najviše nas ima u Vojvodini."

Međutim, broj Ukrajinaca u regionu se smanjuje, jer kako kaže, "neizbježni proces asimilacije čini svoje", te mnogi danas ne znaju ukrajinski jezik, niti običaje i tako gube svoj identitet. "Još samo se po prezimenu zna da je neko Ukrajinac", objašnjava on.

Biti različit u Vojvodini i Srbiji 

Miroslav je danas predsjednik Kulturnog centra „Kobzar" u Novom Sadu i navodi da Srbija daje podršku ovoj nacionalnoj manjini kroz Zakon o nacionalnim manjinama. 

Ukrajinci u Srbiji nigdje nisu brojčano zastupljeni sa više od 5% procenata da bi imali Zakonom zagarantovanu i službenu upotrebu vlastitog jezika u javnim ustanovama ili nastavu u školama, ali imaju mogućnost da to čine fakultativno jer za to imaju plaćene predavače:

"Mi danas u Novom Sadu imamo oko 100 dece koja uče ukrajinski jezik sa elementima nacionalne kulture i na taj način se dobrim dijelom ostvaruje njegovanje identiteta. Kulturu i tradiciju nastojimo sačuvati i kroz rad kulturno-umjetničkih društava i kulturno-prosvjetnih društava kojih imamo pet".

Pored toga, na ukrajinskom jeziku postoji i izdavačka kuća, novine, te emisija na Radiju Novi Sad, a to nije sve : "Svake nedjelje polusatnu kolaž emisiju na Drugom programu TV Vojvodine priprema i uređuje naša redakcija", kaže Kalinjuk.

Centri zbližavanja - bez politike

Kalinjuk dalje kaže da su u aktivnostima Kulturnog centra najangažovanjije grupe najmlađih i najstarijih, da su oni srednje generacije manje zainteresovani, te da u radu Centra ne učestvuju samo Ukrajinci već i dosta pripadnika drugih naroda koji vole umjetnost i kulturu i to je svojevrsni centar zbližavanja jednih sa drugima.Tu je isključena svaka priča ili rasprava o politici.

"Za našim stolom u Centru se može pričati na svim jezicima o svemu, ali ne i o politici. Izbacili smo onu krilaticu 'Živjeti jedni pored drugih', a uveli novu 'Živjeti jedni sa drugim' jer živjeti jedni pored drugih možete, a da ne pričate a mi želimo da pričamo sa drugima", kaže naš sagovornik kroz smijeh.

Na naše pitanje kako su on i njegovi sunarodnici doživjeli početak rata u Ukrajini Miroslav Kalinjuk kaže da im nije bilo lako i da su odmah počeli prikupljati humanitarnu pomoć:

"Mi smo (Nacionalni Savjet ukrajinske nacionalne manjine u Srbiji) četvrti dan po izbijanju rata u pet sredina organizovali prikupljanje humanitarne pomoći. Dolazili su nam ljudi iz svih drugih nacionalnih manjina i iz srpskog naroda. Bilo je i onih koji su plakali jer mi znamo kako nam je bilo ’99. godine za vrijeme NATO bombardovanja Srbije."

Veza između Ukrajinaca i Srba

Ne krije zadovoljstvo kako je Srbija prihvatila izbjeglice iz Ukrajine:

"Moje nevjerovatno saznanje je bilo da su Srbi i Ukrajinci toliko povezani, koliko ima mješanih brakova, kumstava i slično, što ne bih ni znao da se ovo nije desilo. Država Srbija je odvojila i sredstva kojima je renovirana i opremljena jedna bivša kasarna u Vranju gde je sada smješteno oko 100 žena i dece. Procjenjujemo i da je najmanje 2000 izbeglica u našim porodicama kod familije i prijatelja", kaže on te dodaje da i udruženja Ukrajinaca pomažu oko svega što treba.

Pomoć prijatelju

Miroslav je sada u Srebrenici, pomaže u obnovi kuće starom prijatelju Bošnjaku. Pitamo ga kako on poslije dvadesetak dana provedenih u BiH u kontekstu rata u Ukrajini vidi Srebrenicu danas obzirom na ono što se ovdje dešavalo u vrijeme rata devedesetih.

"Ovdje mi se još više upotpunila spoznaja o besmislu rata, ljudskog ludila i ratovanja, kada razum bude isključen, gdje sve pozitive norme življenja i snovi za lakšim i ljepšim životom budu uništeni", kaže na kraju Miroslav Mire Kalinjuk.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu