Svaki četvrti građanin Srbije je „na granici siromaštva" – tako glasi birokratska formula Zavoda za statistiku. „Na granici" zapravo znači da preživljava sa manje od 15.500 dinara mjesečno (oko 125 eura), ako je sam, dok je granica za tročlanu porodicu 28.000 (225 eura). Pa opet, ni to nije dovoljno da bi država Srbija nekome odobrila socijalnu pomoć: za to pojedinac mora imati manje od 7.946 dinara (oko 64 eura) mjesečno na raspolaganju – kolika je socijalna pomoć – a tročlana porodica manje od 15.000. Socijalnu pomoć je prošle godine svakog mjeseca primalo oko 262.000 ljudi, od čega polovina radno sposobnih.

Iz budžeta se za to izdvaja oko 15 milijardi dinara – manje nego što su recimo subvencije samo za željeznicu. Ali i to je previše, kažu zvaničnici. Zato najavljuju izmjene Zakona o socijalnoj zaštiti prema kojima će radno sposobni socijalnu pomoć morati da „zarade". To se već sporadično čini nakon uredbe Vlade čije je „zaštitno lice" bio ministar za rad Aleksandar Vulin.

To je neustavno, odgovaraju pravnici, i u suprotnosti sa međunarodnim poveljama koje je Srbija potpisala. „Novčana socijalna pomoć ne može da se zaradi. Njena priroda je takva da njome dajete šansu nekome da preživi, dok ne dođe u situaciju da nađe posao, a u tome bi trebalo da učestvuju druge institucije", objašnjava Mario Reljanović, vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union i sekretar Pravne klinike za radno pravo.

Reljanović ideju vlade naziva „prinudnim radom" – on po definiciji podrazumijeva rad na koji je neko prinuđen kako bi ostvario pravo koje inače ima prema zakonu. „Kao takav, on je i neplaćen, pa sliči i robovskom radu. Uz to, riječ je i o posrednoj diskriminaciji. Nijedna grupa nije targetirana, ali se zapravo to odnosi na Rome, jer dvije trećine korisnika novčane socijalne pomoći dolazi iz te populacije", priča Reljanović za DW.

„Aktivacija"

U uredbi iz 2014. se navodi da država sa korisnikom socijalne pomoći zaključuje „sporazum o aktivnom prevazilaženju njegove nepovoljne socijalne situacije". Kao mogućnost se navodi „umanjenje i prestanak prava na novčanu socijalnu pomoć u slučaju neopravdanog neizvršavanja obaveza".

„Radna aktivacija radno sposobnih korisnika novčane socijalne pomoći treba da doprinese osnaživanju pojedinca i porodice kako bi svako svojim radom i u okviru svojih mogućnosti doprinio ublažavanju socijalne izolovanosti i došao u poziciju da svojim radom i prihodima stvori uslove za zadovoljavanje životnih potreba", navodi se u pisanom odgovoru koji nam je dostavilo Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.

U Komitetu pravnika za ljudska prava (YUCOM) kažu da aktivacija, o kojoj govore u Ministarstvu, ne smije da se dešava pod prijetnjom umanjenja socijalne pomoći. „Socijalno uključivanje je širi pojam i podrazumijeva mnogo aktivniji rad centara za socijalni rad", smatra Danilo Ćurčić iz YUCOM-a. „Ali ovo nije ni radni angažman, ni praksa, to su isključivo poslovi koji podrazumijevaju fizički rad, za šta nije potreba nikakva obuka", kaže Ćurčić za DW.

Siromaštvo na pauzi toko ljeta

Zvaničnici ukazuju na to da postoje i zloupotrebe socijalne pomoći – neko ko već ima prihode, recimo od rada na crno, uzima iz zajedničke kase. Naši sagovornici ukazuju na to da je zakon tu mogućnost već predvidio te da zaposleni Centra za socijalni rad mogu vršiti provjere. „Ako neko već vrši zloupotrebe, zaobići će i ovu Uredbu vrlo lako", kaže Reljanović.

U samoj proceduri, međutim, „dovijanju" je već dat legitimitet. Radno sposobna lica socijalnu pomoć dobijaju samo devet mjeseci, jer se pretpostavlja da imaju mogućnost da rade sezonske poslove tokom ljeta. „Ako znamo da su sezonski poslovi uglavnom neregulisani, država time posredno govori – radite vi na crno tri mjeseca, vaše siromaštvo je na pauzi tokom ljeta", priča Danilo Ćurčić.

Drugi izbor jeste da pokušaju da dokažu da nisu radno sposobni i tako se kvalifikuju za cjelogodišnju pomoć. U tom slučaju, moraju da tuže srodnike koji su dužni da ih izdržavaju. „To je velika prepreka, jer ljudi često ne žele da podnose tužbe protiv svojih srodnika. Neprijatno im je da to rade, da tuže svoje roditelje, babe i dede", objašnjava Ćurčić.

Rad za drva i hranu

Za donošenje sporne Uredbe, država je, prema riječima ministra Vulina, inspiraciju pronašla u banatskoj opštini Ada. To je, međutim, samo donekle uporedivo sa mjerama koje predviđa Uredba: u Adi se obaveza društveno korisnog rada ne odnosi na socijalnu pomoć, već na brzu pomoć lokalne samouprave koja se dodjeljuje onima koji se nađu u nekom problemu.

„Za jednokratnu pomoć može da se obrati bilo ko ko ima mala primanja, ali oni koji su radno sposobni moraju da odrade društveno koristan rad", objašnjava za DW Vesna Civrić iz Udruženja građana „Duga" iz Ade koje je iniciralo ove izmjene u lokalnoj socijalnoj politici. „Ako neko traži dva kubika drva čija je cijena 8.000 dinara, on će za to prema minimalnoj cijeni rada u Srbiji morati da odradi sedam dana društveno korisnog rada, u zavisnosti od stručne spreme."

Ko se toga dohvati osiguran je od povreda na radu, a davanja nisu u kešu: već kroz ogrjev, autobusku kartu, hranu, lijekove, plaćanje poreza i komunalnih troškova. „Pokazalo se da to funkcioniše, jer grad uštedi, a ljudi se osjećaju korisnima, zato što ne traže milostinju", priča Civrić. Na taj način u Adi se godišnje angažuje oko 700 ljudi. Projekat je zaživio u još pet opština u Vojvodini, dok su u planu još četiri opštine iz ostatka Srbije.

Na čekanju u Ustavnom sudu

Čeka se i odluka Ustavnog suda kojem su Zaštitnik građana i 57 nevladinih organizacija nezavisno jedni od drugih podnijeli prijedloge za ocjenu ustavnosti Uredbe. Već dvije i po godine sud se nije oglasio. „Ustavni sud vjerovatno stvar neće ni preispitivati, jer vlast ne želi da se taj princip proglasi neustavnim", tvrdi Reljanović. Napominje da se, osim Ustava, time narušava čak i osnovna teza o građanskoj solidarnosti. „Ta solidarnost je oličena kroz intervencije države, ali država nije smislila taj novac, nego ga je dobila od naših poreza", priča Reljanović.

Ali čak i da ideja iz uredbe bude pretočena u zakon, to ne mijenja ništa, dodaje Ćurčić. „Standardi koji se tiču ljudskih prava su iznad toga. Prinudni rad je ukinut još početkom 20. vijeka." Šta bi to značilo u praksi? Ne mnogo, odgovara Ćurčić, dok to ne potvrdi i Ustavni sud.