Deutschlandfunk u seriji priloga pod nazivom „Čežnja za Bosnom" danas piše o životu penzionerke Denize iz Tuzle, koja svojim primjerom prkosi odlasku mladih iz zemlje i tmurnom raspoloženju koje vlada među građanima.

U članku naslova "Gostoprimstvom prkosno protiv krize" autor piše:

„U Njemačku je za vrijeme rata u BiH izbjeglo više od 320.000 Bosanaca i Hercegovaca. Veliki broj njih je nakon rata vraćen u BiH. Ova razorena zemlja danas ne nudi perspektivu i budućnost. Međutim, to nije razlog da se odustane, smatra penzionerka Deniza Tućić i energično prkosi tmurnom raspoloženju koje vlada u zemlji.

Nema doktora, medicinskih sestara, niti terapeuta. Nema električara, niti vodoinstalatera. Čini se da je cijela Bosna i Hercegovina spakovala kofere i napustila zemlju. I Denizina djeca žive vani. Sin je u Afganistanu, a kćerka u Hrvatskoj. Ona se odlučila za suprotno i ostala je. Iznajmljivanjem stanova ona pokušava sastaviti kraj sa krajem.

Ostala je mladog duha, uprkos sijedim vlasima u kosi i borama oko očiju. Do jutros je jedan gost bio u prizemlju njene kuće. Ona sama nije bila u nekom hotelu još od aprila 1992. godine, kada je izbio rat u BiH. Kuća sa tri stana je bila završena još prije rata. Oni su je sami izgradili, fasada je crvena na tri sprata za čitavu porodicu sa staklenikom, baštom i prekrasnom vinovom lozom.

Kada je izbio rat i kada su svaki dan padale granate na Tuzlu, ona je odvela djecu na sigurno izvan zemlje, kao i brojni drugi građani. Njen muž ostao je u Tuzli.

„Imala sam duldung na 4 godine. Radila sam za to vrijeme, nisam ovisila o socijalnoj pomoći."

Ona je ponosna što je uspjela da živi i radi samostalno u Njemačkoj. Tokom sedmice je radila u službi za čišćenje, a subotom i nedjeljom u restoranu.

„Radila sam svaki dan. Uspjela sam malo i uštedjeti i onda sam se vratila u Bosnu. Htjela sam i ovdje raditi, ali nije išlo", priča ona.

Penzija u BiH je niska. Njen muž prima 200 eura mjesečno, priča Deniza, a radio je 40 godina kao električar u jednoj firmi.

„Koliko god da je čovjek star, mora raditi. Mnogi ljudi u Bosni sjede čitav dan kod kuće i misle: Nemam novaca, potrebna mi je pomoć. Ali ja radim i moj muž radi.  Kada se radi, onda ti nije potrebna pomoć."

Nakon što se vratila u Bosnu još jednom je pokušala da radi u Njemačkoj. Pazila je jednu staru gospođu, priča ona. Ali nakon tri mjeseca vratila se nazad: Čežnja za domovinom je bila prevelika.

U Tuzlu dolaze i mnogi Nijemci, ponekad i zbog slanog jezera koji se nalazi u centru Tuzle i koji je oko 3 kilometra udaljen od kuće. Deniza profitira od tog malog booma. Oko 200 privatnika nude sobe ili svoje kuće u najam, baš kao i Deniza.

Deniza se smješi. Njeni gosti je uglavnom hvale: zbog njenog gostoprimstva i ljubaznosti.

„Ja želim živjeti u Bosni. Ovo je jedna lijepa zemlja za život. Ali možda će kasnije biti još bolje."

U oktobru su u BiH izbori. Možda će ovaj put na čelo države doći novi mladi političari koji će više raditi za narod."

Pripremila: Aida Sofić Salihbegović