Ruku na srce! Šta Vam pada na pamet kada kažem: Bukurešt? Ne mnogo: možda i miješate taj pojam sa Budimpeštom. Dakle, još jednom: Bukurešt, Rumunija. Neki se možda sjećaju slika iz 1989, kada je svrgnut komunistički diktator Čaušesku. Slika velikog trga pred zgradom Centralnog komiteta Komunističke partije gdje su se okupile stotine hiljada ljudi da bi klicale vođi.

Sa balkona te zgrade, Čaušesku je htio da umiri narod. To mu nije uspjelo. Prva revolucija koja je uživo prenošena preko televizije, krenula je svojim tokom. Mogli bismo je nazvati i „parodijom", da je osim Čaušeskua i njegove isto tako omražene supruge Elene nije platilo životom još mnogo nevinih ljudi. Do danas je ostalo nerazjašnjeno šta se stvarno događalo i ko je vukao konce iz pozadine. Ta maskarada je označila početak rumunske demokratije, ali je i početak i majka svih teorija zavjere, koje do danas utiču na politički život.

Fantomski bol jednog grada

Neki možda imaju pred očima monstruoznu kuću koju je diktator sagradio na jednom proplanku, na mjestu sa kojeg je zbog toga uklonjeno idilično naselje zvano „Uran". Danas moji prijatelji, kada pokazuju gdje su živjeli kao djeca, pokazuju u prazno. Svuda su napuštena zemljišta  oko ogromne zgrade, koja je više neukusna i rogobatna palata nego kuća, a više košmar nego palata. Zidalo je dvadeset hiljada vojnika i prinudnih radnika, a sedamdeset hiljada ljudi je raseljeno u montažne stambene blokove. Još postoje patrljci ulica u kojima su nekad bile vile i bašte. Čitav grad mora da podnosi fantomske bolove.

Za vrijeme mog boravka u Bukureštu ove godine, sa prozora mog stana sa gledao na majušno i zapušteno zadnje dvorište. Na jednoj strani je jedna žena redovno prala prozore; to je činila apsoluto posvećena čistoći i kristalnoj providnosti, iako se fasada oko prozorskih okvira krunila. S druge strane dvorišta bila je zadnja strana državnog arhiva, gdje je moglo da se pogleda u akta koja je bivša komunistička vlast formirala o svojim građanima. Da, i tupa rumunska njuškala su imala maniju gomilanja akata – kao i Štazi.

Biološko rješenje

Prije nego što sam saznao kojoj instituciji pripada ta zgrada, mislio sam da se tamo gaji marihuana, jer su svijetla bila upaljena danju i noću tokom dva mjeseca. Kao da je neko bukvalno htio da osvijetli prošlost. Da bih mogao da zaspim, navlačio sam najtamnije zavjese. Tako mi je Sekuritate indirektno, i dugo poslije svog raspuštanja, ukrala san.

Istina je da nosioci političkih odluka ne shvataju ozbiljno suočavanje sa komunističkom prošlošću, a ni kažnjavanje počinilaca, u zemlji u kojoj su poslije dvadeset godina demokratije osuđena samo dva batinaša starog sistema. Dva stara čovjeka koja će uskoro umrijeti. Umrijeće uskoro i posljednje žrtve koje su još žive; stare žene i muškarci koji su najčešće bez razloga i kao politički zatvorenici bili slani u radne logore i komunističke kazamate.

Prodavac knjiga

Prve večeri u Bukureštu sam otišao u moj omiljeni kafe „Van Gog". Tamo gdje su donedavno srepovi padali sa krovova, a kuće i balkoni morali da budu poduprti drvenim gredama – sa nekima je i danas tako – reda se pab do paba. Kakofonija buke, piva i žamora zamijenila je tišinu koja je bila polegla na ovu četvrt nakon što su diktatorovi gradski planeri odlučili da je ostave na miru i posvete se dizanju fašistoidne činovničke četvrti oko Kuće naroda.

To su dva pola istog grada – međusobno udaljena manje od sto metara vazdušne linije. S jedne strane četvrt koja podsjeća na urbanističke vizije Hitlera i Musolinija, ili na Sjevernu Koreju. S druge strane pognute, izdužene kuće starih trgovaca i trgovačke četvrti podignute prije više vijekova oko prvog kneževskog posjeda.

Taman što sam sjeo, pojavio se star, mršav i strašljiv čovjek koji je obilazio stolove pokušavajući da proda neku od četiri-pet knjiga koje je nosio. One su me podsjećale na moje djetinjstvo. Tog čovjeka niko nije primećivao. Ovde je svjetlo gorilo da bi osvijetlilo pića i glatke fasade gostiju. Nova vremena žele da stara budupokopana i zaboravljena.

Nježni listovi drveta u dvorištu

Čovjek mi je ispričao da je od dvadeset hiljada knjiga iz svoje biblioteke prodao osamnaest hiljada – da bi finansijski pomogao svom bolesnom sinu. Rekao je i da je pedesetih godina, kao osamnaestogodišnjak, umjesto svog oca osuđen na dvadeset godina radnog logora. Otac se objesio u šumi kada je saznao da treba da bude uhapšen. Sudbinu ovog čovjeka dijeli još nekoliko hiljada starih muškaraca i žena u Bukureštu. Ljudi prolaze pored njih i ne slute da ih je dodirnula istorija.

U Rumuniji postoji nešto malo civilnog društva, fondacije i udruženja se staraju o suočavanju sa prošlošću, žrtve smiju da govore o školama, a postoji i čitav niz istorijskih studija i zbornika sa izvještajima svjedoka. Nadam se da to neće ostati samo mrtva slova.

Gotovo do kraja mog boravka u Bukureštu, izgledalo mi je da bi žgoljavo i jadno drvo u zadnjem dvorištu daje za pravo. Raslo je pored golog zida od cigala. Na njegovim granama se nikad nisu odmarale ptice. A onda, pred moj odlazak, na vrhovima grana su se pojavili listovi. Na lijevoj strani, žena je predano čistila prozore, na desnoj je gorjelo vječito svjetlo.

Pisac Katalin Dorijan Floresku je rođen 27. avgusta 1967. u Rumuniji a od 1982. živi u Švajcarskoj. Za roman „Jakob je odlučio da voli" je 2011. dobio nagradu švajcarskih izdavača. Sredinom septembra će objaviti zbirku priča „Pupak sveta".