SAD i Izrael su od samog početka jasno dali do znanja što žele postići svojim ratom u Iranu: eliminirati svaku daljnju nuklearnu ili konvencionalnu vojnu prijetnju iz Teherana i ukloniti oslabljeni režim mula s vlasti.

Nijedna zemlja nema više iskustva s takozvanim operacijama "promjene režima" od Sjedinjenih Država: Prema jednoj studiji, samo tokom Hladnog rata (1947.-1989.), SAD su poduzele 72 pokušaja promjene ravnoteže moći u inozemstvu u svoju korist. To su bile pretežno (u 64 slučaja) tajne obavještajne operacije, s uspjehom od oko 40 posto.

Tako je 1953. američka CIA, zajedno s britanskim MI6, uspjela svrgnuti tadašnjeg iranskog premijera Mohammeda Mossadegha. Ipak, kao rezultat toga, šah Mohammed Reza, koji je nakon Mossadegha preuzeo vlast, sve je više doživljavan kao "sluga SAD-a" te je svrgnut u Islamskoj revoluciji 1979. Teokratski i sve represivniji režim uspostavljen u to vrijeme sada je meta zračnih napada.

Čak i operacija promjene režima koja je uspješna u kratkom roku može stoga retrospektivno dovesti do novih problema.

Donosimo pregled odabranih tajnih ili otvorenih operacija promjene režima u koje su uključene SAD.

Libija (2011.)

Kada je 2011. godine tzv. Arapsko proljeće potaknulo nade za promjene širom Sjeverne Afrike, i u Libiji je rastao otpor protiv dugogodišnjeg vladara Muammara al-Gaddafija. SAD, pod predsjednikom Barackom Obamom, rano su stale na stranu njegovih protivnika, tzv. Nacionalnog prijelaznog vijeća. SAD, Francuska i Velika Britanija pokrenule su zračne napade, ubrzo pod okriljem NATO-ove operacije "Ujedinjeni zaštitnik". U oktobru su američki dronovi i jedan francuski borbeni zrakoplov napali Gaddafijev konvoj prije nego što su ga ubili borci Prijelaznog vijeća. 

Gotovo 15 godina kasnije, Libija je i dalje politički fragmentirana i obilježena masovnom nestabilnošću.

Irak (2003.)

1. maja 2003., nekoliko sedmica nakon svrgavanja diktatora Saddama Husseina, tadašnji američki predsjednik George W. Bush proglasio je navodni kraj rata u Iraku: "Misija izvršena" pisalo je na transparentu iza njegovog podija na palubi nosača aviona USS Abraham Lincoln. "Prijelaz iz diktature u demokraciju će trebati vrijeme, ali vrijedi svakog truda", rekao je Bush. "Naša koalicija ostat će dok ne završi posao. Tada ćemo otići i ostaviti za sobom slobodan Irak", dodao je.

Ipak, vrijeme okupacije koje je uslijedilo nije donijelo mir ni stabilnost: državne institucije su oslabljene, a susjedni Iran podržavao je šijitske milicije koje su se sve žešće borile protiv sunitskih jedinica. U vakuumu moći, teroristička skupina ISIS uzdigla se u moćnog igrača, dodatno destabilizirajući Irak, Siriju i cijelu regiju. 

Američki povjesničar Joseph Stieb smatra da su Amerikanci tada imali pogrešan dojam da će vrijednosti liberalne demokracije prevladati u takvoj situaciji. "Vjerovali su da će režime poput iračkog biti relativno lako zamijeniti nakon što budu srušeni", kaže Stieb.

Afganistan (2001.)

Još jedan rat usmjeren na promjenu režima povezan je s bivšim predsjednikom Georgeom W. Bushom: Samo četiri sedmice nakon terorističkih napada 11. septembra 2001., američka vojska pokrenula je operaciju Trajna sloboda u Afganistanu. Postojeći talibanski režim brzo je svrgnut - ali i ovdje je nova vlada koju podržavaju SAD uspjela održati svoju vlast samo ograničeno vrijeme.

Nakon što su međunarodne snage, u kojima je učestvovala i Njemačka, smanjile broj svojih vojnika 2014. godine, talibani su korak po korak jačali. Izvodili su napade i sve više slabili vladu nacionalnog jedinstva. U posljednjoj godini svog prvog mandata, Donald Trump postigao je sporazum s talibanima o povlačenju preostalih američkih trupa, koje zauzvrat nisu trebale biti napadnute. Odmah nakon povlačenja posljednjih preostalih američkih trupa pod vodstvom Joea Bidena 2021. godine, talibani su ponovno preuzeli potpunu kontrolu i vratili se političkom sustavu koji je bio na snazi ​​prije američke invazije.

Panama (1989.)

U 1980-ima, Panamom je vladao diktator Manuel Noriega. On je godinama bio na platnom spisku CIA-e prije nego što je postao teret za američku vladu usred afere Iran-Contra. Pod njegovom vlašću, Panama je bila središte za trgovce drogom. Uz to SAD su se morale plašiti da neće igrati nikakvu ulogu u planiranom proširenju Panamskog kanala. 

U maju 1989. oporbeni političar Guillermo Endara pobijedio je na predsjedničkim izborima. Međutim, Noriega je odbio priznati rezultat izbora. Tokom 1989. situacija je eskalirala sve dok američki predsjednik George H.W. Bush nije u decembru naredio vojnu operaciju „Just Cause" kako bi se Noriega uklonio s vlasti. 20. decembra Endara je postavljen za predsjednika; dvije sedmice kasnije, Noriega se predao. Nakon toga je odslužio razne zatvorske kazne u SAD-u, Francuskoj i Panami te je umro 2017. Troškovi vojne operacije kasnije su procijenjeni na 331 milijun američkih dolara.

Grenada (1983.)

Od 1979. karipska država Grenada sve se jasnije politički povezivala sa Sovjetskim Savezom. Kada je tadašnji premijer, Maurice Bishop, pokušao umiriti SAD, svrgnut je i ubijen od strane vojnih snaga. U tom kontekstu, američki predsjednik Ronald Reagan, uz podršku nekoliko karipskih država, pokrenuo je invaziju - usprkos žestokom otporu britanske vlade, koja je članicu Commonwealtha smatrala dijelom vlastite sfere utjecaja. Nakon povlačenja američkih trupa, kraljica Elizabeta II. imenovala je prijelaznu vladu.

Dominikanska Republika (1965.)

Nakon nekoliko pučeva, Dominikanska Republika bila je na rubu građanskog rata 1965. godine. Nakon glasovanja Organizacije američkih država, američki predsjednik Lyndon B. Johnson pokrenuo je invaziju. Primarni cilj bio je zaštititi američke građane. Neslužbeno, međutim, to je bilo i sprječavanje nastanka "druge Kube", socijalističke države u neposrednoj blizini, usred Hladnog rata. Sa do 44 400 vojnika, SAD su osigurale da njima prihvatljiv vođa preuzme vlast.  

Poseban slučaj Venezuela

Najnovija potencijalna "promjena režima" toliko je svježa da konačna procjena još nije moguća: Početkom januara 2026. američki predsjednik Donald Trump naredio je otmicu venezuelskog predsjednika Nicolása Madura. Njemu će u New Yorku biti suđeno po optužbama za "narkoterorizam". U Venezueli je vlast preuzela njegova bivša zamjenica Delcy Rodríguez. Iako je ona dio Madurovog režima, Trump je najavio svoju namjeru suradnje s njom. Zauzvrat, SAD trebaju dobiti pristup ogromnim rezervama nafte te južnoameričke zemlje.

Međutim, dobitnica Nobelove nagrade za mir za 2025. godinu, Trumpova, koja podržava Trumpa, María Corina Machado, također je nedavno objavila svoju namjeru da se vrati u Venezuelu i povede zemlju prema demokraciji. Dva mjeseca nakon ove ciljane američke intervencije, ostaje nejasno u kojem će se smjeru zemlja razvijati.