U središnjoj Anatoliji, u gradu Tokatu, vlada ledeni siječanjski dan. Termometar pokazuje minus tri stupnja. Sündüz Akkan, majka troje djece, toplo se odijeva i kreće prema svojem nekadašnjem radnom mjestu. Tvornica se zove Şık Makas, a u njoj je bila zaposlena do listopada. Prošloga su ljeta ondje iznenada prestale isplate plaća za ukupno 1700 zaposlenih. Sedmoga listopada obustavili su rad. No umjesto rješenja uslijedio je šok: već sljedećeg dana tisuću radnika dobilo je otkaz putem SMS‑poruke.

Od tada Sündüz Akkan i njezini kolege prosvjeduju pred vratima svojeg bivšeg poslodavca. U šatoru solidarnosti pokušavaju skrenuti pozornost na svoj težak položaj. Njihova ustrajnost barem se djelomično isplatila: prošloga tjedna su isplaćene zaostale plaće. Uspjeli su i ukloniti, u Turskoj zloglasni „kod 22" iz svojih dosjea kao razlog otkaza. Taj kod označava „ostale razloge", ali u toj zemlji to onda znači - politiku gdje se radnicima onda i uskraćuje svako pravo na naknadu za nezaposlene ili otpremninu.

Na pritisak prosvjednika, taj famozni kod je ipak nestao iz njihovih spisa, no borba se nastavlja. Jer radnici i dalje potražuju neisplaćene otpremnine: „Ovdje sam radila više od tri godine", kaže Akkan. „A sada se prema nama postupa kao prema prosjacima, iako tražimo samo ono što nam pripada."

Sve gori uvjeti rada

Među otpuštenima je i Buse Kara, glasnogovornica skupine radnika koja je otkaz dobila u listopadu. Ubrzo nakon toga protiv nje je pokrenuta istraga zbog navodne "uvrede turskog predsjednika". Nakon 16 dana kućnog pritvora, ponovno je u prvim redovima prosvjeda. Kara govori o atmosferi sustavnog pritiska i mobinga u tvornici. Posljednjih mjeseci, tvrdi, pauze za odlazak na toalet bile su ograničene na najviše pet minuta, a vrijeme za molitvu na deset minuta. „Dok netko ne bi izgubio svijest ili trpio nepodnošljive bolove, nije nam bilo dopušteno ni otići u ambulantu", kaže.

Na upit DW‑a, tvrtka Şık Makas odbacuje optužbe. U pisanom odgovoru navodi da su sve prakse bile "u skladu sa zakonom" i "važećim sindikalnim pravilima".

Tvrtka, osnovana 1939., ubraja se među 500 najvećih industrijskih poduzeća u Turskoj te, prema vlastitim navodima, godišnje izvozi 20 milijuna proizvoda od trapera, ponajprije u Europu. U njoj su dali raditi brendovi poput Zare, Levi'sa, H&M‑a, Only-ja ili Jack & Jonesa, a pod vlastitom markom Cross Jeans prisutna je i na tržištima Njemačke, Poljske, Češke i drugih zemalja. Unatoč toj veličini, Şık Makas snažno pogađaju inflacija i visoke kamatne stope proteklih godina. Kao i mnoge druge tvrtke, dio proizvodnje zato seli u jeftiniji Egipat.

Jedva i "minimalac" zaposlenima

Tekstilna i odjevna industrija tradicionalno je jedan od stupova turskoga gospodarstva i izvor prihoda za stotine tisuća obitelji. Službeno, u tom sektoru radi oko 1,1 milijun ljudi, no sindikati procjenjuju da je stvarni broj znatno veći, jer se mnogi izbjeglice, žene i djeca zapošljavaju na crno.

Mehmet Türkmen, predsjednik sindikata BİRTEK‑SEN, ističe da se u toj industriji gotovo isključivo isplaćuje minimalna plaća, koja je trenutačno ispod granice siromaštva za četveročlanu obitelj (oko 650 eura bruto). Kaže i kako su uobičajena praksa prekovremeni rad i rad na blagdane koji nikad neće biti plaćeni. Türkmen također upozorava da sve više tvrtki seli proizvodnju u ruralne dijelove Anatolije kako bi dobile državne poticaje, čime se ondje dodatno snižavaju plaće zbog visoke nezaposlenosti.

Kina i Bangladeš grabe tržište

Dok se poslodavci žale na visoke cijene sirovina i rast troškova proizvodnje, brojke jasno pokazuju razmjere krize. U posljednje tri godine u sektoru je izgubljeno 380 tisuća radnih mjesta, a samo je 2025. zatvoreno 4500 poduzeća. Posebno zabrinjava razvoj događaja na najvažnijem tržištu – Europskoj uniji.

Dok su glavni konkurenti, Kina i Bangladeš, povećali izvoz u EU, turski izvoz je snažno pao. Prema podacima Udruženja istanbulskih izvoznika tekstila, u razdoblju od siječnja do svibnja 2025. uvoz EU iz Kine porastao je za 21,8 posto, a iz Bangladeša za 17,9 posto. U istom razdoblju turski je izvoz, iako je Turska treći najveći dobavljač nakon Kine i Bangladeša, pao za 5,1 posto. Od deset najvećih dobavljača tekstila za EU, samo su Turska i Tunis u tom razdoblju izgubili tržišne udjele. Budući da je više od 60 posto turske proizvodnje odjeće namijenjeno tržištu EU, zabrinutost u industriji poprima egzistencijalne razmjere.

Godine 2025. udio turske gotove odjeće na tržištu EU prvi je put nakon 30 godina pao ispod pet posto, a na svjetskom tržištu, prvi put nakon 35 godina, ispod tri posto.

"Bit će nam još gore..."

Şeref Fayat, predsjednik vijeća za gotovu odjeću pri Uniji komora i burzi Turske (TOBB), s velikim pesimizmom gleda u budućnost. Dokle god vlada intervenira na deviznom tržištu kako bi umjetno održavala stabilnost lire, a kamatne stope na kredite ostaju iznimno visoke, ne vidi mogućnost poboljšanja. Predsjednik Recep Tayip Erdoğandoduše je obećao povećati državni poticaj po zaposlenom u sektoru na 3500 lira (oko 69 eura) kako bi se smanjila otpuštanja i potaknulo zapošljavanje, no poslodavci traže dvostruko više.

Mustafa Paşahan, zamjenik predsjednika Udruženja izvoznika gotove odjeće i konfekcije iz Istanbula (IHKİB), upozorava bez zadrške: „Dosegnuli smo dno, iscrpili smo sve snage."

Još je oštriji Jak Eskinazi, predsjednik Udruženja izvoznika tekstila i sirovina Egejske regije (ETHİB). Aktualnu vladinu politiku ocjenjuje razornom za proizvodnju: „Ništa više ne očekujemo od politike. Sad se samo pokušavamo spasiti kako možemo."