Jesu li stanovnici Tajvana Tajvanci ili zapravo Kinezi - odgovor na to pitanje ovisi o tome koga pitate. Na Tajvanu živi 23 milijuna ljudi. Oni imaju svoju zastavu, svoj Ustav, vojsku i valutu. I svoju vladu demokratski biraju - ove subote. A njihova zemlja unatoč tome ne može biti član Ujedinjenih naroda jer je Narodna Republika Kina vidi kao dio svog teritorija. I većina država u svijetu, među njima i Njemačka, nije uspostavila diplomatske veze s Tajvanom. Za ovako kompliciranu situaciju u kakvoj se nalazi Tajvan nije međutim kriva samo Kina. Ni sami Tajvanci nisu jedinstveni u mišljenju oko toga što su i tko su. Službeno se njihova zemlja niti ne zove Tajvan nego Republika Kina - što se ne smije pobrkati s Narodnom Republikom Kinom. Mnogi Tajvanci - a posebno aktualna vlada - i osjećaju se kao Kinezi.

Veličanje kineske tradicije

S osnivanjem Republike Kine koja je nastala 1912. Tajvan nije imao nikakve veze jer je Kina nekoliko godina prije toga izgubila taj otok i morala ga prepustiti Japanu. No, 1949. godine, nakon poraza protiv komunista u građanskom ratu, kineska vlada i vojska su pobjegli na njega. Zbog toga to ime stoji do danas. 40 godina je na otoku vladala partija Kuomintang na temelju ratnog prava. Veličanje kineskog nasljeđa bilo je strogo propisano, domaće tajvansko stanovništvo bilo je ugnjetavano, njihov jezik potisnut. Tek u 90-etim godinama 20. stoljeća zemlja je doživjela demokratske promjene i postala primjer prve demokracije na nekom kineskom jezičnom prostoru.

Tko se još sjeća vremena diktature često je još i danas čvrsto ukotvljen u jednom od dva suprotstavljena tabora. "Kad sam ja bio mali, stalno su nam tupili da smo Kinezi", priča reklamni dizajner Wu Hung-che, "ali od kad sam počeo sam misliti svojom glavom, postalo mi je jasno koliko su Kina i Tajvan različiti. Iako nas vezuju vrlo tijesne veze, mora se praviti razlika između Kineza i Tajvanaca."

Otpori protiv "Republike Tajvana"

Od 2000. do 2008. predsjednik Tajvana dolazio je iz redova Demokratske stranke napretka DPP koju su osnovali demokratski aktivisti. No, tijekom tih osam godina mandata i njima je postalo jasno da se ne može sve promijeniti. Mijenjanje imena zemlje u, na primjer, u "Republiku Tajvan" većini stanovnika bio je preradikalan korak, između ostalog i zato što Kina prijeti ratom u slučaju da se to napravi. Pekingu je, naime, draže imati posla s Republikom Kinom s kojom ga povezuje zajedničko, kinesko nasljeđe, nego s jednim potpuno neovisnim Tajvanom.

Nakon četiri godine u oporbi, sada bi ponovno na vlast mogla doći Demokratska stranka napretka. Njezina predsjedica Tsai Ing-Wen, prema anketama, ima jednako mnogo pristaša kao i predsjednik Ma Ying-jeou iz Kuomintanga. Izbore će odlučiti umjereni birači koji ne biraju svaki put istu stranu, a predsjednica DPP-a se ne upušta u polarizirajuću retoriku o neovisnosti kao što je to činila starija generacija u njezinoj stranci."Republika Kina je Tajvan i Tajvan je Republika Kina" - tako glasi njezin moto kojim želi pomiriti suprotsavljena stajališta. Kuonmintang je optužuje da time napušta teren ustavnosti.

Ponos mlađih generacija

Za ovakve političke obračune mlađa generacija, koja nije doživjela vremena ratnog prava i za koju je tajvanska demokracija samorazumljiva, nema sluha. Chuang Yin, docentica za politiku i sociologiju stalno iznova doživljava da mladi Tajvanci idu svojim putem: "Kod starijih generacija su postojala vrlo jasna stajališta - ili si podržavao tajvansku neovisnost ili si se definirao kao Kinez. Većina studenata u zemlji sebe pak danas smatra - Tajvancima." I očito nisu manjina. Statistike, naime, pokazuju da najmanje dvije trećine stanovništva misli tako - puno više nego prethodnih godina. Razloge za to treba tražiti u demokraciji, ponosu na vlastita dostignuća i negativnim iskustva s Kinezima "s kopna", kaže docentica Chuang.

Statistike pokazuju i da je većini Tajvanaca jako važna de-facto-neovisnost njihove zemlje jer gotovo nitko ne želi da se o njihovoj sudbini odučuje u Pekingu. Demokracija ima stabilne korijene i za ljude je razlog da budu ponosni na svoju zemju. Dok Kina ne kontrolira Tajvan, ni on se ne osjeća kao Kinez, kaže dizajner reklama Wu Hung-che i nije ga strah to glasno izreći: "Danas se sve može slobodno reći, nije više onako kao šro je bilo prije 30, 40 godina."

Autor: Klaus Bardenhagen / Dunja Dragojević

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić