Inicijativa mladih za ljudska prava je nastala 2003. godine u Beogradu sa idejom da poveže mlade ljude iz regiona, da stare prekinute ili u ratu nestale mreže, ponovo poveže ili obnovi, da nove generacije edukuje o tome šta se desilo tokom devedesetih. Tako se razvijao i program rada, najprije u Beogradu zatim u BiH, Kosovu, Crnoj Gori i Hrvatskoj. Inicijativa ima i zajedničke regionalne programe od kojih je jedan pod nazivom “Prva putujujuća škola o nacionalizmu” realizovan ovih dana i u kojem su ljudi iz pet zemalja obilazili mjesta stradanja, uglavnom civilnih žrtava rata. Obilazili su još i određene spomenike, ne samo ratova iz devedesetih  nego i iz Drugog svjetskog rata.

Marko MiIosavljević aktivista iz Beograda kaže da su tako željeli saznati koliko su nacionalistički narativi danas dominantni, na koji način se oni prepliću i imaju istu matricu.

"Obilazimo spomenike koji su zaboravljeni ili koji su napravljeni da proizvedu jedan novi državni narativ npr. poput spomenika Batajnice u Beogradu. U Hrvatskoj smo obišli Ovčaru i bolnicu u Vukovaru. U Osijeku smo se upoznali sa zločinima hrvatke policije nad pojedinim Srbima tako da smo pričali  o određenim procesuiranjima poput Branimira Glavaša, Merčepa itd”, kaže Milosavljević.

Rezultati rata

Grupa od 19 mladih iz Srbije, Crne Gore, Kosova, Hrvatske i BiH je bila i u Tuzli: Marko Milosavljević o tome kaže: "Prisustvovali smo komemorciji na tuzlanskoj Kapiji. Posjetili smo ICMP Centar za Podrinje gdje smo saznali šta su rezultati rata, a to su nažalost samo kosti u kesama, što je bio utisak koji nas je najviše dirnuo.”

U Srebrenici su najprije bili na mjestu Kožlje gdje je do rata stajala spomen ploča Narodnom heroju iz Drugog svjetskog rata Mihajlu Bjelakoviću čije ime je prije rata nosila osnovana škola, a po njemu se i danas zove glavni gradski trg u Srebrenici.

Sva partizanska obilježja u Srebrenici su uništena i o njima se niko ne brine. Učesnici Prve putujuće škole o nacionalizmu ovdje su saznali kako je lokalni pravoslavni pop "pokrstio” partizansku spomen kosturnicu i na nju umjesto petokrake stavio krst. Međutim, Srebrenica je jedan od rijetkih gradova u regiji koji ima ulicu Maršala Tita i Trg Bratstva i jedinstva.

To je po svemu sudeći bio rezultat iznuđenog kompromisa u opštinskoj skupštini povratkom Bošnjaka nakon rata. Istina inicijativa grupe građana da se “Trg Bratstva i jedinstva” preimenuje u "Trg Bosne Srebrene”, iako zvanično pokrenuta, još uvijek nije izašla pred odbornike u opštinskoj skupštini Srebrenice. Srebrenicu zovu još i “Kolijevkom katoličanstva” na ovim prostorima jer prvi fratri franjevci su upravo ovdje, još prije devet vijekova podigli svoj manastir, po njoj je nazvana i franjevačka provincija, a  Srebrenica o tome nema ni jednog obilježja osim male spomen kapelice u kojoj se nedjeljom služi misa.

Mladi iz pet zemalja regije su obišli i ovu kapelu slušali o njenoj istoriji i istoriji Srebrenice, a najviše vremena su proveli u Memorijalnlom centru Srebrenica - Potočari kako bi saznali što više o genocidu koji se ovdje desio '95.godine.

Cilj, doći do pomirenja

Šta sve ovo ima za cilj pitali smo Milosavljevića. "Cilj je doći do pomirenja koje mi shvatamo kao jedan dugoročan proces i do mira koji neće biti samo neka vrsta stanja bez sukoba, već izgradnja dugotrajnog mira. Želimo da mlade generacije koje su rođene poslije rata saznaju istinu šta se dogodilo i da o tome stvore stav kako više nikada, kao njihovi roditelji, ne bi imali ratna iskustva”.

Vuk Vujisić je iz Podgorice, kaže da je došao da se upozna sa ratnim zločinima i posljedicama koje je napravio nacionalizam i fašizam što se na ovim prostorima dešavao devedesteih, koji je uništio državu Jugoslaviju.

O iskustvima sa ovog sedmodnevnog putovanja kaže: "Čini mi se da svaka nacija ima za sebe svoj narativ. To su ustvari sve slične priče, slični događaji, da je sve, počelo sa medijskom hajkom sa širenjem nacionalizma, fašizma, straha i dovelo do posljedica rata koji je bio, ja ga smatram građanskim, a posljedice ćemo dugo, dugo osjećati”, kaže Vuk.

Razlike na smiju biti prepreka zajedničkom životu i napretku

Na naše pitanje gdje on vidi izlaz i šta bi mogla biti bolja budućnost za sve na ovim prostorima, Vuk kaže: „Moramo se okrenuti od tih nacionalističkih pogleda i  gledati da smo svi jednaki. Da smo svi ljudi od krvi i mesa, da u tom smislu nemamo razlike, a da razlike koje imamo ne predstavljaju nam problem da zajedno živimo, radimo, stvaramo i idemo ka naprijed. Moramo se okrenuti nekom, ne bih rekao bratstvu i jedinstvu jer mnogi misle da je to prošlost. Da, trebamo se okrenuti nekom zajedništvu, kako bi išli naprijed."

Mlada Albanka Fatinda Doku je  stažistkinja u Mreži inicijative za ljudska prava  i sa dvoje sunardonika dolazi sa Kosova i kaže da oni žele da nauče i saznaju ne samo o zločinima koji su se dešavali devedesetih već i nešto više o Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji.

Na naše pitanje šta bi bio recept za mlade ovog dijela Balkana da ne ponavljaju greške svojih starijih Fatinda kaže: “Definitivno sam uvjerena da ovakvi program mogu donijeti jedno potpuno novo značenje i da nove generacije ako usvoje to što se stvarno događalo imaju perspektivu. Sa druge strane sam se uvjerila da ne postoji nikakva vrsta kolektivne krvice koja se često nameće određenim narodima već je stvar u odgovornosti pojedinaca koji su svojim politikama započeli to što je na kraju dovelo do ubijanja ljudi  i devastiranih gradova.”

Na naše pitanje  da li ovakve i slične inicijative mogu dovesti do toga da Srbija prizna nezavisnost Kosova, Fatinda odgovara: "Ja živim na Kosovu i za mene nije novo da se družim sa ljudima druge nacionalnosti. Ja imam nekoliko prijatelja koji žive u srpskoj zajednici i sa kojima se  družim ali sam na početku svog aktivizma u ovoj organizacji, nemam mnogo iskustva  i svakako mislim da ovakva iskustva mogu biti plodotvorna, možda ne na same države ali svakako na mlade ljude koji bi trebali biti akteri promjena”, uvjerena je Fatinda Doku.

Suočavanje sa prošlošću  kao alternativni vid obrazovanja 

Među učesnicima putujujuće škole o nacionalizmu je i Nerkez  Opaćin koji istražuje ulogu neformalnog obrazovanja u postratnoj BiH. Kako i da li ono doprinosi nekom dugoročnom pomirenju i pravom suočavanju sa prošlošću  kao alternativni vid obrazovanja  koji nije jednostran već više objektivan? Ovo mu je tek početak i planira da učestvuje u radu više ovakvih grupa.

Na naše pitanje kako on u tome gleda trenutno stanje u BiH u kojem imamo situaciju izučavanja tri različite istorije ili dvije škole pod istim krovom on kaže: "Mislim da je ovakva vrsta obrazovanja, jedan prirodan tok koji se trenutno dešava na našim prostorima, baš zbog te tzv. dvije škole pod jednim krovom i općenito što imamo 13 ministarstava obrazovanja od kojih svako ima svoj način učenja, a da ni jedno nije na nivou države, najmanje tri historije kojim podučavamo svoju djecu itd. Mislim da sada ovakva vrsta obrazovanja služi kao jedan revolt tom oficijelnom obrazovanju koje nije ujedinjeno. Vjerujem da je ova vrsta obrazovanja na dobrom putu i nadam se da bi mogla imati veći obuhvat učesnika. Pitanje je sad šta uraditi da to uđe jednog dana i u oficijelne sisteme države”, kaže na Nerkez Opačin.

Pitali smo Marka Milosavljevića za kraj,koje su im sljedeće aktivnosti i kako se Inicijativa finansira, ko je podržava?

”Od 30. maja do 2. juna u Beogradu organizujemo festival pod nazivom "Mirdita, dobar dan" koji se održava već pet godina i kojim Beogradu i javnosti u Srbiji želimo da prikažemo kosovsku kulturnu scenu, tako da dovodimo nekoliko umjetnika koji će se predstaviti kroz koncerte, izložbe karikatura, pozorišne predstave ali to nije lako jer već imamo prijetnje nekih radikanih krugova koji žele to spriječiti”, kaže  Milosavljević, a o finasijerima svih aktivnosti on dodaje:"Generalno podršku daje Evropska komisija kroz programe razmjene ali u zavisnosti od programa koji se tiču ljudskih prava podršku daju i ambasade nekoliko zemalja i uglavnom američke fondacije.”

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android