Rat u Bosni i Hercegovini završen je 1995. godine. Prvi poratni izbori održani su dvije godine kasnije. Još dvije godine je trebalo proći da bi izborni rezultati na lokalnom nivou u Srebrenici bili provedeni u dijelo. Nekolicina Bošnjaka iz prve postave multietničke vlasti počela je iz Federacije BiH dolaziti ponedjeljkom na posao u opštinu Srebrenica. Petkom su se vraćali u Federaciju BiH. Dolazili su i odlazili pod policijskom pratnjom, a policija ih je svo vrijeme čuvala u dvije kuće gdje su boravili.

U Srebrenici je tada pored domicilnih povratnika živjelo desetak hilljada Srba izbjeglica. Bezbijednost je bila na niskom nivou. Nekoliko bošnjačkih kuća biva zapaljeno, a palikuće ostaju neotkrivene. U zgradi Opštine Srebrenica nožem je napadnut Munib Hasanović, sekretar Skupštine opštine. Napadač nepoznat. O povratku Bošnjaka se još uvijek samo priča na konferencijama. Ipak jednog hladnog martovskog dana te 2000. godine Bošnjaci iz multiteničke lokalne vlasti javljuju medijima da je u Srebrenicu doselio i prvi Bošnjak povratnik. Bio je to vremešni ali vitalni starac, Šaćir Halilović.

Šaćir Halilović - Prvi povratnik

U naselju Stari grad, na brijegu koji sa svojom srenjovijekovnom kulom dominira Srebrenicom, Šaćira tada zatičemo kako drhtavim, staračkim rukama raščišćava ruševine svoje kuće. Kazuje nam kako mu je dozlogrdio život u izbjeglištvu i da više nije mogao čekati domaće i strane organizatore koji, kako kaže „o povratku samo pričaju na televiziji“.

„Meni je 86. godina. Ja sam živio sa svakim narodom dobro. Dolaze mi ovdje i Srbi, da me vide i pitaju kako sam. Za to im hvala. I ja njih volim i tražim od Boga pomoć za njih. Hoću da budem tu, da gledam mezar mog sina i molim se za njega", kaže Šaćir.

Šaćirov sin, Sead Halilović, ljekar spacijalista, poginuo je u proljeće 1995. godine u helikopterskoj nesreći sa još dva ljekara koji su helikopterom iz Tuzle pokušali da uđu u tada opkoljenu Srebrenicu.

Tuzlak, Ibrahim Mehanović je došao sa Šaćirom. Da mu pomogne. On i Šaćir su u Tuzli bili prve komšije. „ Stalno smo bili zajedno. On mi je tamo bio prvi susjed i žalio mi se govoreći `šta da radim, trebam da izađem iz srpske kuće`? Kad je odlučio već da ide ovamo, pitao me da li bi mu pomogao. Rekao sam da hoću. Tako sam odlučio da idem pa šta nam Bog da. I mi smo to nešto stvarčica, što je imao, sa kamionom dovukli u Srebrenicu. Mislili smo i njegova žena da dođe odmah narednog dana, međutim, hladno je, bila je jaka zima. Onda je Šaćir odlučio da mu žena dođe kasnije dok se ne smjestimo kako treba„, priča Ibrahim.

Posljednji otišao, prvi se vratio

Šaćir Halilović vjerovatno je i posljednji Bošnjak koji je izašao iz Srebrenice u julu ’95. Prisjeća se kako je napustio svoju kuću u kojoj je, čuvajući bolesnu ženu, ostao i kad su svi drugi otišli. Poslije dva dana pronašli su ih srpki vojnici koji su pretresali prazne kuće. „Ostali smo, pa šta nam Bog da“, kaže Šaćir.

“Javio sam se prvo miliciji. Komandantu sam rekao: `komandante, ja sam došao tebi da se javim da je tvoja vojska mene poslala ovdje tebi da ti mene uputiš dalje`. Kada je čuo da sam se vratio, odmah me obišao. Kaže mi: `Šaćire pamtiš li da sam ja tebe uputio da ideš preko Srbije`? Išao sam tako cijeli dan preko Srbije i došli smo u mrak u Hrvatsku. Hvala ljudima. I kažu meni, kad je jutro svanulo, idete na more. Ja nisam nikad prije išao na more.“
Tako je Šaćir, prvi i posljednji put u svom životu, vidjeo more. Iz Splita je nekako uspio doći u BiH i nakon gotovo pet godina provedenih u Tuzli i u svoju rodnu Srebrenicu. Šta je vidio i preživio u poharanoj Srebrenici '95? Kako je i šta doživio u tom dugom zaobilaznom putu do Tuzle? Šaćir o tome nije želio pričati.

Neko vrijeme, po dolasku u Srebrenicu, on i Ibrahim su spavali u drvenoj šupi koju su sami izgradili. „Ovih dana sredstvima Međunarodne zajednice biće mu izgrađena i montažna kućica. Ostaje samo nada da će njegov povratak otvoriti put za povratak i ostalim preživjelim Bošnjacima iz Srebrenice, mada snage mraka u ovom gradu su još uvijek jake i to neće biti nimalo lako“. Tako smo izvještavali u proljeće 2000. godine. U ljeto iste godine želja za povratkom raste, podstaknuta i Šaćirovim primjerom i u sami grad vraćaju se još neki Bošnjaci. Na dvadesetak kilometara od grada, u selu Sućeska, najprije niče prvo povratničko šatorsko naselje u opštini Srebrenica. Počinje masovniji povratak prognanih Bošnjaka iz Srebrenice.

Šaćira i njegove hanume, kako je zvao svoju suprugu Mevlidu, odavno nema među živima. Umrli su jedno za drugim, mirno i tiho, kako su i živjeli. Mala kuća u kojoj su proživjeli posljednje dane, danas je zaključana i zarasla u travu, kao i većina drugih, obnovljenih kuća u naselju Stari grad u Srebrenici.