Zvuči beznadežno: Radije bi umrla, nego napunila 18 godina, kaže Riham abo Staiti. Samo ako je neophodno ova 17-godišnjakinja će napustiti tamni kontejner u kojem stanuje. Miriše na zaboravljene gomile veša.

Živi na skoro 30 kvadratnih metara sa svoje troje braće i sestara i ocem u izbjegličkom kampu Nahr al-Bared u Libanu. No jedna važna osoba nedostaje: njena majka. "Želim samo biti sa mojom majkom", kaže Riham, koja je najstarije dijete u porodici. Samo na smartphonu vidi majku koja živi u jednom predgrađu Karlsruhea. Tokom svakodnevnog telefoniranja preko skype-a strah je stalno prisutan: "Ne želim da ostanem sama u Libanu", kaže Riham. Ona tri godine čeka na dan kada se moći preseliti ka svojoj majci. Vrijeme radi protiv nje. Kada postane punoljetna spajanje porodice je vjerojatno isključeno.

2015. godine im je spajanje porodice zvučalo kao veliko obećanje. U tom trenutku, kao i brojne druge izbjegličke porodice, nisu znali da neće uspjeti proći kroz sistem za provjeru.

Svaki potražitelj azila može biti spojen sa svojim bračnim partnerom i maloljetnom djecom je izjava Angele Merkel koje se Rihamina majka Fteim Almousa sjeća. Ona je bila profesorica u Damasku, kada je dobila prve prijetnje smrću jer je protestirala protiv zatvaranja škole. Da ne bi dovela djecu u opasnost ona je pobjegla sama. "Novac nije bio dostatan za sve", kaže ona kao da se izvinjava. Majka se nadala da je tačno ono što je čula od vlasti, a to je da će biti potrebno samo pola godine nakon čega će moći dovesti svoju djecu na sigurno, u Njemačku.

Lažno obećanje?

Godinu dana kasnije njihovoj želji je stao na put tzv. Azilantski paket II u kojem je navedeno: s obzirom na rastući broj migranata njemačka vlada donosi odluku da spajanje porodice za supsidijarne izbjeglice obustavi na dvije godine. Supsidijarni ili "podređeni" ratne izbjeglice su one koje ne mogu dokazati lični progon. Oni dobijaju pravo na ostanak dok situacija u njihovoj zemlji porijekla ponovo ne bude sigurna. U tom trenutku je bila u pitanju mala grupa takvih izbjeglica: manje od 60 izbjeglih iz Sirije je do novembra 2015. godine dobilo privremenu zaštitu. Danas je pogođeno više od 200 000 subsidijarnih izbjeglica. Za njih je spajanje porodice zapravo trebalo početi od marta 2018. godine.  

Otac porodice Ahad abo Staiti uzaludno pokušava stupiti u kontakt sa njemačkom ambasadom. Do avgusta neće biti prihvaćane prijave, crvenim slovima je napisano na stranici ambasade. Članovi porodice su okupljeni ispred laptopa. Najmlađi brat pokušava utješiti svoje dvije sestre, jednoj je 14, drugoj 15 godina. One plaču skoro nijemo. "Njihova psiha pati", kaže otac. Njemu je pak teško da se sam brine o djeci. "Živimo ovdje na jednom od najnezdravijih mjesta na svijetu", kaže ovaj bivši ljekar iz Damaska. Brda smeća, zagađena voda, rupe od metaka iz prethodnih konflikata, sve to ne predstavlja okolinu koju bi neko dijete poželilo, kaže otac. No najviše je zabrinut za najstariju kćer. Kada ona postane punoljetna gubi "pravo na roditelje", piše na web stranici s koje Riham čita kao da je upravo pročitala presudu.     

Bez šansi za mlade koja postaju punoljetna tokom čekanja

Prema njemačkom Zakonu o boravku spajanje porodice se odnosi samo na bračne partnere i maloljetnu djecu. Za mlade, koji postanu punoljetni tokom čekanja, spajanje porodice je isključeno. I zbog toga Adriana Kessler, odvjetnica i voditeljica Organizacije JUMEN, smatra da je ovo protustavno. Ona također kaže da je prema pravilniku Deutsche Kinderhilfwerk odvajanje djece i mladih neodgovorno. 

Od kako je njena majka otišla Riham ima depresiju. "Strah me je samoj izaći pred vrata", kaže ona. Uvrede i napadi su normalni ako je djevojka njenih godina sama na ulici, kaže ona. "U našoj kulturi živimo pod nadzorom naših roditelja i kada imamo više od 18 godina", kaže Riham. Već je jednom pokušala presjeći vene, kaže njena sestra Rasha koja dodaje da će to ona ponovo učiniti ako napusti porodicu.

"Ovdje na Bliskom istoku su članovi porodica drugačije ovisni jedni o drugima", kaže psihologinja Anaelle Saadeh. U klinici Dar Al Zahraa ona stalno susreće mlade izbjeglice koje su bile žrtva seksualnog nasilja. Ona kaže da mjesta gdje bi se mlade žene prijavile u kampu nema, kao što je malo i osoblja koje se zvanično brine za sigurnost.

Nekoliko dana uoči Rihaminog 18. rođendana je njemačka vlada donijela odluku o novim pravilima za spajanje porodice. od 01. avgusta će Ministarstvo vanjskih poslova, Služba za strance i Savezni upravni sud odlučivati o maksimalno 1.000 osoba koje imaju pravo na spajanje porodice. Samostalno izdržavanje, dovoljno prostora za stanovanje, poznavanje njemačkog, posao i društveni angažman su faktori s kojima rastu šanse za spajanjem porodice.

Unatoč novim pravilima: koliko dugo će sve još trajati?

Fteim Almousa zna da postoji oko 26.000 osoba koje u zemljama poput Libana čekaju na spajanje porodice. Ona također zna da se mora potruditi da ostvari traženi stepen integracije kako bi mogla vidjeti svoju porodicu. Ona kaže da bi moglo trajati dvije do tri godine dok njena porodica ne dođe  na spisak od 1.000 osoba o kojima se odlučuje svaki mjesec. Za ovu 49-godišnjakinju ograničeno spajanje porodice više ne zvuči kao obećanje, već kao nova utrka sa vremenom. Ona je prije svega zabrinuta za svoju drugu kćer po starosti Rashu, koja će za dvije godine postati punoljetna. I za nju bi nova pravila mogla doći prekasno.