Ubrzo nakon što su ruski ratni brodovi ispalili 26 krstarećih raketa iz Kaspijskog mora na teritoriju Sirije, oko 1.500 kilometara odatle Vladimir Putin je igrao hokej sa zvijezdama ruske lige – i postigao nekoliko golova. Lijep način da se zaokruži rođendanska proslava.

No, čemu bi još mogao da se raduje čovjek koji je već prisvojio Krim a možda i dio Ukrajine? Možda mogućnosti da se koriguje ono što Rusija vidi kao dominaciju SAD na Bliskom istoku. I to sopstvenom alijansom sa Iranom, Irakom, Hezbolahom i nizom drugih koji nisu tako omiljeni u SAD – kao što su Saudijska Arabija i zemlje Persijskog zaliva.

Ironija je u tome što baš Saudijska Arabija i zemlje Perzijskog zaliva zadaju Rusiji ekonomske glavobolje: proizvode toliko nafte da je cijena pala na manje od 50 dolara po barelu. Ruski budžet, međutim, predviđa cijenu od 100 dolara po barelu. Iako je u međuvremenu korigovan, ruska privreda se nalazi u recesiji, a vrijednost rublje je drastično pala.

Šta u toj situaciji može bolje da privuče pažnju od ispaljivanja raketa u ratu koji vodi neko drugi? Rusija, doduše, kaže da je njena vojska u Siriji da bi definitivno uništila takozvanu Islamsku državu. Ali, SAD upozoravaju: strategija eliminisanja svakoga ko hoda, izgleda ili se bori kao terorista, osuđena je na neuspjeh. Velika Britanija je izjavila da će poslati 100 vojnika u baltičke države da bi tamo smirila živce istanjene zbog mogućnosti daljeg ruskog ekspanzionizma u ukrajinskom stilu. NATO je na više slučajnih ulijetanja ruskih borbenih aviona u turski vazdušni prostor reagovao upozorenjem da je spreman da brani svoje države-članice. Turska je sa svoje strane saopštila da bi ruski piloti trebalo da lete opreznije, jer bi prestanak prijateljstva sa Turskom bio značajan gubitak.

Demonstracija sile

I dok politički analitičari mozgaju o Putinovoj taktici, jastrebovi u Vašingtonu mašu krilima i traže da se SAD odmah suprotstave ruskom bezobrazluku. Njihova retorika je poznata: američka spoljna politika se ponižava – i ako se ne pokaže snaga, to će značiti prihvatanje situacije u kojoj Putinova taktika igranja vatrom i osvajanja teritorija trijumfuje nad slabim Demokratama.

I zaista, Putin zbog toga može da se smijulji, ali, možda su mu ovaj put oči bile gladne... On tvrdi da oslobađa svijet napasti koja je mnogo veća od Asada, i da će Asad otići kada dođe vrijeme za to. Ali, za Zapad, Asad je gori od svake terorističke grupe i njegovo mjesto treba da zauzmu prijateljski pobunjenici. Putin tvrdi da su pokušaji Zapada da svrgne Asada i izazvali izbjegličku krizu koja sada potresa Evropu, a da se američka strategija šurovanja sa prijateljskim pobunjenicima već više puta pokazala kao neuspješna. I ne samo to: prijateljski pobunjenici su oružje koje su dobili proslijedili Al Kaidi. Zašto onda ne probati nešto novo?

Ali, može li to da mu se osveti? Dok Putin obećava da će ruska operacija u Siriji trajati samo nekoliko mjeseci, SAD i njihovi saveznici već godinu izvode vazdušne napade. Rusija bi mogla biti uvučena u dugu borbu uz opasnost da se ona otme kontroli.

I dok čečenski lider Ramzan Kadirov traži da njegovi vojnici odu u Siriju kako bi tamo vodili kopnenu borbu protiv IS-a, vazdušni napadi bi mogli da razljute 15 do 20 miliona ruskih muslimana. Kadirov tvrdi da će teroristi bježati glavom bez obzira čim ugledaju Čečene, ali je pri tome možda zaboravio da neki borci IS-a potiču baš iz Čečenije.

Putin stalno naglašava da ima najbolje namjere, ali malo ko ga sluša. Možda mu je to i svejedno. Jer, trajni sukob bi mu možda i dobrodošao; naposlijetku, za cijenu nafte nema ničeg boljeg od – dobrog rata.