Povodom vojne parade na sedamdeset i sedmu godišnjicu pobjede Sovjetskog Saveza nad nacističkom Njemačkom u Drugom svjetskom ratu predsjednik Rusije Vladimir Putin je iznio teške optužbe na račun Ukrajine i Zapada. DW provjerava činjenični sadržaj tih iskaza. 

 Ukrajinsko atomsko naoružanje?

„U Kijevu su najavili moguću nabavku nuklearnog oružja. NATO je otpočeo aktivni vojni razvoj u područjima koja se graniče sa nama“, rekao je Putin.

To je pogrešno.

Očigledno se iskaz odnosi na govor ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog na Minhenskoj konferenciji o bezbjednosti 2022. On je tada spomenuo Sporazum iz Budimpešte iz 1994. prema kojem su Ukrajina, Bjelorusija i Kazahstsan pristale da predaju ili unište nuklearno oružje na svojoj teritoriji, a da SAD, velika Britanija i Rusija garantuju nepovredivost granica tih zemalja. Zelenski je u Minhenu rekao da bi se Ukrajina mogla povući iz tog sporazuma poslije ruske aneksije Krima. Ali povlačenje iz sporazuma pravno bi bilo relativno bez posljedica. Sporazum iz Budimpešte ne zabranjuje izričito Ukrajini da ponovo stremi proizvodnji atomskog oružja. Ukrajina je poslije Sporazuma u Budimpešti potpisala i sporazum o neširenju radioaktivnog materijala od kojeg se može napraviti nuklearno oružje. Ukrajina bi, dakle, i dalje bila vezana ovim posebnim ugovorom, čak i kada bi povukla potpis sa Sporazuma u Budimpešti.  

Međutim, nema dokaza da postoje pravno relevantni planovi Kijeva da nabavi nuklearno oružje. To znači da je Putinov iskaz pogrešan. Njegovo ukazivanje na infrastrukturu koju gradi NATO u blizini ruskih granica dovodi u zabludu. NATO je doduše pojačao svoje prisustvo u Istočnoj Evropi, ali se pri tome pridržava uslova koje su u temeljnom sporazumu 1997. dogovorili NATO i Rusija.

 Nema dokaza o pripremi invazije na Krim

Putin je u govoru naveo da Rusija djeluje preventivno jer je Ukrajina pripremala kaznenu vojnu operaciju protiv Donbasa i „invaziju” ruskih „istorijskih područja uključujući i Krim”. 

I to je pogrešno.

Ukrajinsko rukovodstvo je više puta naglašavalo da želi diplomatsko, a ne vojno rješenje. Kada je Rusija u jesen 2021. koncentrisala trupe uz ukrajinsku granicu nije bilo naznaka predstojeće ukrajinske ofanzive. To u još većoj mjeri važi za Krim, koji je od aneksije 2014. pretvoren u pravu vojnu tvrđavu sa najmodernijim oružanim sistemima, sa kojima ne raspolaže ukrajinska vojska. Na Krimu je Rusija vojno superiorna. 

Doduše, neke članice Sjevernoatlanskog pakta su Ukrajini isporučile moderno oružje kao protivoklopne rakete, ali uz oklevanje i u ograničenom obimu. Tek uoči ruske invazije, krajem februara, isporuke su intenzivirane. Teško naoružanje kao tenkovi i haubice su isporučeni tek poslije početka rata. 

I Putinova istorijska poređenja su pogrešna. Intervenciju ruske armije u Donbasu on je uporedio sa narodnim ustankom protiv poljske intervencije u 17. vijeku, sa bitkom kod Moskve u Napoleonovom pohodu na Rusiju i sa ratom protiv nacističke Njemačke. U sva tri slučaja Rusiju, odnosno Sovjetski Savez su napali spolja. A Ukrajina nije napala Rusiju. Naprotiv. 24. Februara je Rusija otpočela osvajački rat protiv Ukrajine. I tvrdnja da se radi o „istorijskim teritorijama” Rusije je pogrešna. Prema međunarodnom pravu i Donbas i Krim pripadaju Ukrajini, a Generalna skupština Ujedinjenih nacija je 2020. osudila aneksiju Krima.

Optužbe za ukrajinski neonacizam

Putin je ponovo rekao da je sukob „neminovan” jer „neonacisti” upravljaju Ukrajinom. Spomenuo je i civile u Donbasu koji „umiru pod beskrupuloznom paljbom i varvarskim napadima neonacista“.

I ovo nije tačno.

Putin je na početku rata spominjao „denacifikaciju” Ukrajine. Ali poređenje nacističke Njemačke do 1945. i Ukrajine sa demokratskim izborima je očigledno neumjesno. U Ukrajini ne postoji totalitarni sistem, a ekstremna desnica nije na vlasti. Na poslednjim parlamentarnim izborima 2019. eksperti za Rusiju kao što je švajcarski profesor Ulrih Šmit napominju da u Ukrajini postoje neonacisti, ali da u Rusiji postoji isto toliko ekstremno desnih grupacija. Ta pozicija je u istorijskoj nauci već konsezualna. Tako su 300 naučnika i istoričara u „Jevrejskom žurnalu“ objavili otvoreno pismo u kojem „denacifikaciju” Ukrajine nazivaju „propagandom”: „Ta retorika je faktički pogrešna, moralno besprizorna i duboko uvredljiva za milione žrtava nacionalsocijalizma”. 

Doduše, desničarske i nacionalističke grupe su učestvovale na Evromajdanu 2014. , a u ozloglašenom puku Azov, koji se na istoku zemlje bori protiv osvajača, bilo je i ima radikalnih nacionalista. Ali generalno govoreći u Ukrajini nema dominantnih ekstremnih desničara i većeg problema sa nacistima nego u drugim evropskim zemljama. Prema tome, Putinova argumentacija je pogrešna.

 Rusija zahtijeva, NATO nudi razgovore 

„Decembra prošle godine smo predložili da sklopimo sporazum o bezbjednosnoj arhitekturi. Rusija je pozvala zapad na otvoreni dijalog, u potrazi za razumnim kompromisnim rješenjima, kako bi se uzeli u obzir interesi obe strane. Sve je bilo uzalud. Države Severnoatlanskog pakta nisu htjele da nas čuju, što znači, da imaju sasvim drugačije planove”, rekao je Putin.

I ovaj iskaz dovodi u zabludu.

Rusija je 17. decembra uputila NATO-u spisak zahtjeva, o kojima bi se trebalo dogovoriti da se izbjegne konflikt. Najvažniji zahtjevi su bili okončanje istočnog proširenja Sjevernoatlanskog pakta i povlačenje trupa zapadnę alianse na pozicije iż 1997. 

To bi značilo povlačenje zapadnih trupa iz Poljske, Mađarske, Češke, Bugarske, Rumunije i baltičkih zemalja. Osim toga, zahtijevalo se odustajanje od vojnih aktivnosti NATO-a u ruskom susjedstvu. Ukrajina je izričito spomenuta u tom kontekstu. Isto tako, tražila se zabrana raketa kratkog i srednjeg dometa kojima se može ugroziti teritorija potpisnica. 

Zapadni analitičari smatraju da su neki od tih zahtjeva nespojivi sa osnovnim principima NATO-a. U članu 10 Ugovora je garantovano pravo svake suverene države na slobodan izbor vojnog saveza. I države u ruskom komšiluku moraju imati pravo da pristupe NATO-u. Ovaj osnovni princip Rusija je priznala 1975. u Helsinkuju, 1994. u Sporazumu iz Budimpešte i 1997. u sporazumu sa Sjevernoatlanskim paktom. Američki šef diplomatije Entoni Blinken je to sažeo ovako: „Vrata NATO-a su otvorena, i ostaju otvorena“. 

NATO i SAD su odgovorili krajem januara.

Pored principijelnog odbijana zaustavljanja proširenja, NATO je pristao na popravljanje kanala komunikacije i ponovnom otvaranju predstavništava u Briselu i Moskvi. Osim toga Savjet NATO-a i Rusije bi trebalo da se koristi za razmjenu informacija o vojnim vježbama i atomskoj politici. Generalni sekretar zapadne vojne alijanse Jens Stoltenberg je ponudio Moskvi razgovore o kontroli naoružanja, razoružanju i transparentnosti pri vojnim vježbama. On je rekao da bi se novi dogovori mogli unijeti u sporazum iz Beča sklopljen 2011. godine. Slotenberg je zahtijevao povlačenje ruskih trupa sa teritorija Ukrajine, Gruzije i Moldavije. 

Putinova interpretacija dijaloga Rusije i Sjevernoatlanskog pakta uoči rata je jednostrana i dovodi u zabludu. 

 

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu