Ističe četvrti mjesec kako u fabrici šinskih vozila Goša duva promaja. Halu čuvaju psi lutalice, postrojenje stoji, a u njemu zaglavljeni vagoni prema narudžbi slovačkih vlasnika. Radnici odbijaju da ih isporuče prije nego što im rad bude plaćen. Isplatu čekaju na pružnom prelazu. Blokada željezničkog koridora Beograd-Solun i saobraćaja na magistralnom putu prema Topoli prvo je trajala sat vremena, pa tri sata, a sada tamo sjede od sedam ujutru do podneva.

Radnici traže isplatu zaostalih zarada i redovne plate, povezivanje radnog staža i doprinose za penziono i socijalno osiguranje. S njima su i četvorica radnika koji štrajkuju glađu. „Ovo radimo za nas i naše porodice, ne radimo iz hira", priča predsjednik štrajkačkog odbora Milan Vujičić. „Htjelo je deset, petnaest ljudi da se prijavi, ali mislim da je dovoljna cijena taj naš kolega koji se ubio – i prevelika – za ovo što radimo, tako da ove što su bili bolesni nismo ni htjeli da stavimo u štrajk glađu."

„Mi smo odavno u prinudom štrajku glađu", dodaje njegov kolega. Normalnu platu, kažu, nisu dobili već pet godina, a zdravstvena knjižica im nije overavana dvije godine. Primali su nekad po 5.000, nekad ni dinar, nekad dvadeset odsto od obračuna, a za posljednja dva mjeseca dobili su svega sto dinara. „Kada se sve to uzme u obzir, zaostatak je u prosijeku od 18 do 25 plata, što je oko 1,7 miliona evra ukupno, a po radniku od pola miliona do milion dinara", objašnjava Bojan Đorđević iz štrajkačkog odbora.

Kad si bolestan – bolje ćuti

Kako preživljavaju s tim novcem? „Mi smo mađioničari, tako napišite", kaže nam jedan radnik. Preživljava onaj kome supružnik ima posao ili ko ima penzionera u kući. Ostali se zadužuju kod rođaka ili prijatelja, ali kažu da ni od njih više ne mogu da pozajme jer znaju da neće imati da vrate. „Neki rade sezonski posao, a ima i onih koji su otišli kod nekog drugog privatnika, pa ni tamo ne primaju platu", priča Vujičić.

„Jedino ako se dijete razboli, zajme se pare i ide se kod ljekara. A mi... bolje budi bolestan i ćuti, nego da potrošiš pare koje nemaš", kaže jedan radnik. „Sve ovo što vidite na pruzi, to su pošteni radnici. Radili smo na plus četrdeset i na minus dvadeset, bez radnih odijela, bez alata, prekovremeno, sve istrpjeli i odradili posao. Kad smo vidjeli da nemaju namjeru da nam daju pare, onda smo stali", dodaje njegov kolega.

Štrajkački talas

Osim u Goši, u proteklih mjesec dana stali su i u kragujevačkom Fijatu, valjevskom Gorenju, preduzeću MBA Ratko Mitrović, a na kratko i vranjskom Geoksu. Otkako su prije godinu dana o lošim uslovima rada progovorili radnici Jure u Leskovcu, u javnosti se govori o zagušljivim halama u kojima radnici padaju u nesvijest, o neplaćenim prekovremenim satima, radu bez ugovora i pauza, o zakašnjelim i mizernim platama.

Čak i kad su primanja redovna, s platom koja je nešto veća od minimalca je nemoguće preživjeti, slažu se radnici svih fabrika u štrajku. U Fijatu, Gorenju i Geoksu to nešto više od minimalca znači 28.000 dinara neto. Kada se na to dodaju topli obrok, regres, prevoz i drugi dodaci, zarada možda dostigne tri stotine evra.

„Ne mogu s tom platom da prehranim troje djece. Prvo platimo račune, pa knjige, obdanište, i onda šta ostane, a ostane 20.000 za petočlanu porodicu za mjesec dana", priča radnik Fijata Novak Gavrić. Revoltiran je zbog kampanje koju država zbog štrajka vodi protiv njih. „Mi radimo u ovoj fabrici, nismo životinje. Želimo dobro ovoj državi. Ja sam se doselio u Kragujevac zbog ovog Fijata", dodaje Gavrić.

Nakon tvrdnji premijerke Ane Brnabić da je štrajk politički motivisan, a radnici izmanipulisani, i da će zbog štrajka Fijat da napusti Srbiju, kažu da se osjećaju prodano i da u državu nemaju povjerenja. „Gdje će Fijat da ode? Gdje imaju jeftiniju radnu snagu? To je drama, snimljen film, to su priče. Da su htjeli da odu, otišli bi davno. Država sad samo treba da ih natjera da poštuju zakone", priča jedan od radnika.

(Ne)uspjeli pregovori

Država nije natjerala Fijat da sa radnicima sedne za pregovarački sto, ali jeste nagovorila radnike da se vrate za proizvodnu traku. Nakon dvonedeljne obustave rada tokom koje je skoro svaki ministar optužio radnike da „nedovoljno vole Srbiju" i „tjeraju strane investitore", sindikalci su s premijerkom iza zatvorenih vrata dogovorili početak pregovora.

U Smederevsku Palanku premijerka još nije stigla, jer je, prema riječima direktora Goše Milutina Šćepanovića, za Vladu Fijat prioritet. Kada ih je u aprilu obišao Aleksandar Vučić knjižice su im ovjerene na šest mjeseci i isplaćena je jednokratna pomoć u iznosu od 60.000 dinara. „To je nama bila ogromna pomoć, jer nismo toliko primili za godinu dana, ali to je bilo samo da vratimo dugove, infuzija da preživimo", priča jedan Gošin radnik. Ostatak dogovora koji je bio na strani firme, međutim, nije poštovan.

Bez posredstva države, štrajkovi u drugim fabrikama donijeli su neke rezultate. U Geoksu su radnici na crno dobili ugovore i formirani su sindikati, pa je sada komunikacija sa rukovodstvom ipak jednostavnija. „Nedavno smo imali žestoku borbu, zaustavili smo proizvodnju u jednom trenutku, jer nismo imali klime, pa se dešavalo da radnici padaju u nesvijest tokom radnog vremena, pa ih samo osvježe i vrate na posao", priča Milica Stošić iz sindikata „Nezavisnost", koja je iz tog razloga na bolovanju. Sada su problemi djelimično riješeni, kaže, ali ne isključuje mogućnost štrajka, prije svega zbog niskih zarada.

Najuspješniji su vjerovatno radnici Gorenja, koji su štrajk okončali prihvatanjem ponude menadžmenta koja je za 1.000 dinara niža od njihovog zahtjeva za povećanje plate. Radnici u proizvodnji dobili su 3.000 dinara veće plate, a svi zaposleni 1.000 dinara veći topli obrok. „Probudili smo svijest ljudi, pokazali da možemo kad hoćemo. Radićemo kao što smo radili do sada i dogovorili smo nastavak socijalnog dijaloga", priča jedan od radnika.

Sindikati kao rogovi u vreći

Za uspjeh u pregovorima zasluge su preuzeli sindikati. A zapravo su oni bili kamičak u cipeli, pričaju radnici. Neuspjeh sindikata u pregovorima sa rukovodstvom bio je upravo okidač za štrajk radnika Gorenja. „Predsjednik sindikata je postigao neki dogovor sa rukovodstvom o povećanju od 2.500, okačio odluku na oglasnu tablu i nestao. Radnici iz druge smjene su nakon toga inercijski zaustavili liniju u sedam sati. Vijest se brzo pročula u obje hale i svi su prestali da rade. Poslije dva sata, kada je čuo da je firma stala, on se pojavio i rekao da je uz nas, ali je već u jednoj od tačaka te odluke sindikat ogradio od štrajka", priča jedan radnik. Radnici su se potom sami organizovali i rukovodstvo je prihvatilo pregovore, ali uz prisustvo sindikata, kao jedine zakonski validne strane za pregovore.

U Goši su sindikati dali logističku podršku, ali formalno ne učestvuju u radu štrajkačkog odbora. U Geoksu su sindikati formirani tek nakon štrajka, a u Fijatu su sindikalci na čelu kolone. „To nas je i uništilo", priča nam jedan od radnika neposredno nakon što je čuo da je postignut dogovor o prekidu štrajka. Smatra da ih je predsjednik štrajkačkog odbora Zoran Marković prodao. Marković je ujedno i predsjednik Samostalnog sindikata koji je poveo štrajk u Fijatu.

Iz sindikata „Nezavisnost", koji je štrajk prvobitno podržao, sumnjaju da je cijeli scenario bio isplaniran kako bi ih isključili iz pregovora o novom kolektivnom ugovoru. „Mi smo se priključili, jer bi bilo neozbiljno da ne podržimo radnike u borbi za veće plate i bolje uslove rada. Uspjeli smo da uguramo našeg predstavnika u štrajkački odbor, ali nas je Samostalni sindikat ogovarao sve vrijeme. Pričali su kako ću ja da izdam kad bude bilo najvažnije", kaže Zoran Stanić iz „Nezavisnosti". Njega su poslije nedelju dana iz štrajkačkog odbora izbacili, zato što se, kako kaže, zalagao za nastavak štrajka kad je Samostalnost htjela da odustane. „A šta sad imamo? Štrajk se prekida i kreće se u pregovore bez ikakvih garancija. Pa to smo imali i na početku. Zbog čega smo onda štrajkovali 20 dana?"

Da li su dobili neke garancije ili ne, Markovića nismo uspjeli da pitamo. Na konferenciji za medije je rekao da jeste presedan da se štrajk završi bez dogovora i da će biti nezadovoljnih, ali napomenuo da očekuje „brze i jasne pregovore".

Gdje se dede solidarnost?

Talas radničkih štrajkova na ulice je ponovo izvukao i studente koji su na aprilskim protestima „protiv diktature" zahtjevali bolje uslove za sve radnike u Srbiji. Uz poruku „Solidarnost je naša snaga", oni su u nedjelju na ulicama Beograda i Novog Sada iskazali podršku radnicima.

Ima li solidarnosti i među radnicima? Čini se da nema mnogo, jer su svi zaokupljeni svojim problemima. U Smederevskoj Palanci na zahtjeve radnika Fijata kažu da nisu u istoj poziciji, jer u Kragujevcu barem primaju plate. Strahuju da će ih prašina koja se digla oko „Fijata" baciti u potpunu sjenku. Zbog problema u Kragujevcu već im je propao jedan sastanak s predstavnicima države, pa se sada oslanjaju samo na svoje kapacitete. „Ako ništa ne urodi plodom, mi ćemo možda već u četvrtak da blokiramo pružni prelaz od sedam do tri, a posljednja opcija je da uzmemo šerpe i lonce i odemo u Beograd", kaže Milan Vujičić iz štrajkačkog odbora.

Palančani su ipak svjesni da im je problem zajednički i da svi dijele istu muku „kako sastaviti kraj s krajem od prvog do prvog". „Nisu ovi privatnici iz inostranstva došli što nas vole, nego što će platiti radnika trista umjesto tri hiljade evra, ali doći će valjda vrijeme da se radnici udruže i da krenemo da se borimo protiv toga", dodaje Vujičić s optimizmom.

U Kragujevcu kažu da svoju borbu i vidio kao zamajac za ostale. „Dok mi nismo počeli da štrajkujemo, nisam ni znao ko štrajkuje. Nadam se da ćemo se okupiti, da ne budemo više najjeftinija radna snaga", priča jedan od radnika Fijata. „Kažu da je bolje vrabac u ruci nego golub na grani, ali ja sam za goluba, pa nek i pobjegne, ja ću da probam da ga uhvatim."