Pravna i sudska trakavica je počela još 2012. godine: Evangelistička služba za diakoniju i razvoj je raspisala natječaj za radno mjesto savjetnika čija bi glavna zadaća bila baviti se Konvencijom UN-a protiv rasne diskriminacije. Za taj posao se javila socijalna pedagoginja Vera Egenberger, ali nije niti pozvana na razgovor jer je poslodavac, dakle Evangelička crkva, osim stručne kvalifikacije za taj posao, tražila i „pripadnost crkvi", što Egenberger nije.

Je li to diskriminacija, obzirom da se načelno za svako radno mjesto ravnopravni moraju biti svi, bez obzira na spol, porijeklo, boju kože – vjersku pripadnost? Socijalna pedagoginja je bila uvjerena da jest i tužila je taj ogranak Crkve sudu za radno pravo.

Od suda do suda...

Redale su se i presude i žalbe višim instancama da bi na koncu i njemački Savezni sud za radno pravo iz Erfurta za mišljenje tražio i Europski sud u Luksemburgu. Europski suci su procijenili: da, to bi moglo biti protivno smjernicama EU protiv „diskriminacije na temelju vjere ili svjetonazora", no dodaju kako Crkve mogu tražiti vjernicu ili vjernika samo ako se radi o „bitnom, zakonitom i opravdanom profesionalnom zahtjevu." Da tako kažemo, za radno mjesto biskupa bi bilo ipak zgodno da je kandidat i vjernik.

Njemački sud u Erfurtu je to tumačenje shvatio u smislu da Evangelička crkva tu nije u pravu i 2018. je odredio i isplatu odštete Veri Egenberger u iznosu od 3.915 eura. Niti to nije kraj pravne priče, jer je Evangelička crkva na tu presudu uložila ustavnu žalbu.

Žrvnji pravde niti u Njemačkoj nisu osobito brzi tako da je Ustavni sud u Karlsruheu tek ove srijede odlučio: ne, sud u Erfurtu nije ispravno odlučio i slučaj mu je vraćen da se time još jednom pozabavi. Da, tu jesu smjernice EU protiv diskriminacije pri zapošljavanju, ali tu je i ustavom zajamčen osobit status Crkve u Njemačkoj, koji u ovoj presudi nije dovoljno uvažen. A Crkva je „plauzibilno" i obrazložila, zašto za to radno mjesto ipak treba vjernika, obrazložio je najviši sud Savezne Republike Njemačke.

I olakšanje i „čuđenje"

Ta odluka Karlsruhea je dočekana s olakšanjem ne samo u Evangeličkoj i Katoličkoj crkvi, nego i (konzervativni) Frankfurter Allgemeine Zeitung piše: „Snažan signal u vremenu opsjednutosti jednakošću. U prilog prava na vjersku slobodu – ili na šire slobode. Opravdan izbor nije diskriminacija. Zabranjeno je samo neosnovano različito postupanje. No, naravno, ugovorne strane moraju moći birati svog sugovornika prema određenim zahtjevima – to je također ustavno pravo.

Nositelji temeljnih prava su i crkveni poslodavci. Značajno je i to što je Savezni ustavni sud morao održati dopunsku lekciju Saveznom radnom sudu – ne samo o tome koliki manevarski prostor ima njemački zakonodavac pri provedbi europske direktive, nego prije svega s obzirom na smisao crkvenog prava na samostalnost."

S druge strane, profesor radnog prava iz Bochuma i stručnjak za Crkvu kao poslodavca Jacob Joussen je iskreno iznenađen odlukom Ustavnog suda. „Istina, Crkve imaju ustavna posebna prava, ali su ona, unatoč ovoj odluci, ograničena." Dodao je i da se već pred Sudom Europske unije u Luksemburgu nalazi sljedeći slučaj, koji se odnosi na otkaz zbog istupanja iz crkve. Stručnjak je crkvama preporučio da, imajući na umu i manjak kvalificiranih radnika, dovoljno poštuju prava svojih zaposlenika.

Jednostavno nema više dovoljno vjernika

Doista, obje Crkve u Njemačkoj sebi jednostavno ne mogu priuštiti tražiti samo vjernike za svoje brojne institucije, od bolnica i staračkih domova pa do vrtića, škola i obrazovnih ustanova. One su, nakon države, drugi po veličini poslodavac u ovoj zemlji i zapošljavaju oko 1,8 milijuna suradnika, statistika je sindikata uslužnih djelatnika Ver.di. Kratko rečeno, vjernika u Njemačkoj jednostavno više nema dovoljno, da bi crkve tu mogle birati.

No, crkve su isto tako – pogotovo Katolička crkva u Njemačkoj,  prečesto veoma upitan poslodavac. S vremena na vrijeme se događa kako određeni liječnici izbjegavaju tretman kad bi on kod žena mogao voditi pobačaju, gdje onda zdravstveni osiguravatelji moraju prijetiti toj zdravstvenoj ustanovi prekidom isplate jer očito ne nudi punu zdravstvenu skrb.

Problem je često i kad se neki od zaposlenika u katoličkoj crkvenoj instituciji, na primjer, razvede i možda čak „živi u grijehu" s drugom osobom. I tu onda sudovi za radno pravo moraju intervenirati, ali ne uvijek na zadovoljstvo zaposlenih.