Želimir Žilnik se svaki put iznova raduje susretima sa berlinskom publikom. A i ljubitelji njegovih filmova popularnom Žiletu. Zahvalan je, priča za DW, što su ga organizatori festivala Lost You Go Slavia pozorišta Maxim Gorki, Schermin Langhoff i Oliver Frljić pozvali u Berlin na projekciju filma „ Tvrđava Evropa"", snimljenog 2000. godine. Ova dokumentarna drama o sudbini jedne izbjegličke familije na granici između Mađarske, Slovenije i Hrvatske, je i danas aktuelna kao prije više od 20 godina. Žilnik je u svojoj već skoro 60 godina dugoj karijeri, snimio oko 60 filmova, mahom dokumentarnih drama, što ima svoje objašnjenje. „Ja si druge filmove ne mogu priuštiti jer nemam nikakvu finansijsku podršku kojekakvih ministarstava kulture. To su dakle mahom filmovi, koje radimo u privatnim produkcijama novim filmskim tehnologijama, koje srećom ne koštaju mnogo a djelimično i koprodukcije nas filmskih radnika sa područja cijele bivše Jugoslavije. Ne treba nam više, kao prije, desetine kilometara dugih i skupih filmskih Kodak-traka", priča agilni 82-godišnjak.

Nekadašnji student prava danas jedan od najpoznatijih režisera bivše Jugoslavije  

Želimir Žilnik ima nevjerovatnu biografiju. Rođen je daleke 1942. godine u Nišu. Roditelji su mu bili ilegalci, koji su sklopili jedan od prvih partizanskih brakova. Majka Milica Šuvaković je strijeljana u logoru na beogradskom Crvenom krstu, a oca Konrada Žilnika, Slovenca ubili su četnici u Nišu 1944. godine.

Žilnik odrasta kod djeda i bake u Novom Sadu, gdje studira pravo. Ljubav za umjetnost je naslijedio od ujaka Milenka Šuvakovića, koji je bio pozorišni reditelj i umjetnički direktor festivala Sterijino pozorje. Mladi Žilnik vodi i novosadski Forum mladih, preko kojeg upoznaje Dušana Makavejeva s kojim biva pozvan u Muzej moderne umjetnosti u Njujork.

„To je zbilja bilo nevjerovatno vrijeme. Jugoslovenska kinematografija je tamo već imala jako dobar glas. Čuveni režiser, Čeh Miloš Forman nas je molio da ga uključimo u svoju grupu. Tamo smo upoznali i Andy Worhola. Jedan od najvećih svjetskih režisera Elia Kazan je Makavejevu rekao da je on ustvari Ilija Kazan i da je kao dijete iz Makedonije došao u Ameriku", sjeća se Žilnik .

Njegovi prvi profesionalni dokumentarci "Žurnal o omladini na selu, zimi”, "Pioniri maleni mi smo vojska prava, svakog dana ničemo ko zelena trava” i "Nezaposleni ljudi” postižu veliki uspjeh na Beogradskom festivalu kratkog igranog, animiranog i dokumentarnog filma. Zajedno sa Makavejevim, Žikom Pavlovićem, Sašom Petrovićem, te Lordanom Zafranovićem, postaje jedan od najznačajnijih režisera tzv. crnog talasa ili Crnog vala u jugoslovenskoj kinematografiji u drugoj polovini 60-tih godina prošlog stoljeća, koji je imao kritičan stav prema tadašnjem komunističkom poretku.  

Zlatni medvjed u Berlinu 1969. godine

Studentske demonstracije 1968. godine i okupacija Čehoslovačke nakon Praškog proljeća upravo su tema  Žilnikovog prvog igranog filma „Rani radovi" 1969. godine , koji dobija  Zlatnog  medvjeda na Berlinskom filmskom festivalu. To je crnohumorna groteska o kontrastu između mladih protagonista koji se drže marksističkih principa i onih drugih koji žive u ruralnim dijelovima Vojvodine. Žilniku je tada  bilo tek 27 godina

„Nisam vjerovao da imam ikakve šanse. Te godine su u zvaničnoj konkurenciji bili filmovi Luisa Bunjuela i Žan Luk Godara. Sjedio sam sa Daniel Cohn Benditom kad dođe neki predstavnik žirija Berlinalea i reče mi , Žilnik, šta vi radite ovdje, morate se za pola sata pojaviti na bini, dobili ste Zlatnog medvjeda. Mislio sam naravno da se šali", priča Žilnik.

Nakon toga je želio snimiti  nastavak „Ranih radova" pod naslovom Kapital, koji je trebao biti inspirisan ovim Marksovim djelom, ali postaje predmetom zvaničnih osuda, te biva isključen iz Društva filmskih radnika. Film „Rani radovi" je također zabranjen i tek je 1982. godine, dvije godine nakon Titove smrti, odobren za javno prikazivanje u Jugoslaviji.

- pročitajte i ovo:  You Go Slavia: Učiti na primjeru Jugoslavije?

Emigracija u Njemačku

Žilnik početkom sedamdesetih godina odlazi u emigraciju u Njemačku. "Izgubio sam posao, a imao sam malo dijete koje sam morao hraniti. Morao sam otići trbuhom za kruhom", objašnjava  Žilnik.  Snima sedam kratkih filmova i dugometražni igrani film  „Raj" 1976. godine. Ti filmovi su među prvima tretirali temu gastarbajtera u Njemačkoj. „To mi je bilo veoma inspirativno i interesantno. Ti filmovi se i dan-danas prikazuju na različitim restrospektivama i simpozijumima, posebno u Njemačkoj ali i drugdje, što me veoma raduje", kaže.

Krajem sedamdesetih prošlog stoljeća se ipak vraća u Jugoslaviju i počinje režirati televizijske filmove i doku-drame za Televiziju Beograd i TV Novi Sad. Neki od njih su nagrađivani na televizijskim festivalima u zemlji i inostranstvu."Na televiziji imate daleko više publike nego u kinima tako da nisam bio nesrećan", dodaje. Redom filmova u osamdesetim godinama dvadesetog vijeka,poput filmova „Druga generacija" ili „Kako se kalio čelik"  tematizira  nagovještaj političkih i socijalnih promjena u tadašnjoj Jugoslaviji .  1994. godine  snima film „Tito po drugi put među Srbima", koji je izazvao veliku paćnju javnosti.I za ove filmove dobija nagrade na domaćim festivalima a film „Dupe od mramora" dobija specijalnu nagradu Teddy Bear" na Berlinaleu 1995. godine .

"Tvrđava Evropa" i drugi filmovi

Problemi u posttranzicijskim zemljama centralne i istočne Evrope, naročito problemi izbjeglištva i migracija na granici sa Evropskom unijom su Žilniku inspiracija za tematski ciklus u kojem snima i ove filmove:  Tvrdjava Evropa (2000), Kendi se vraća kući (2003), Gde je Kenedi bio dve godine? (2005), Evropa preko plota (2005) , Destinacija_Serbistan (2015) i Najlepša zemlja na svetu (2018) godine. Njegova stvaralačka djela se u različitim retrospektivama danas prikazuju u cijelom svijetu, i u Njemačkoj.

„ U Njemačkoj sam zbilja kao kod kuće. Dobio sam ovdje još nekoliko nagrada na festivalima u Wiesbadenu, Cottbusu, Münchenu. Moji radovi su ušli u kolekcije inostranih art-galerija i muzeja savremene umjetnosti", priča ne bez ponosa. Ponosan je kaže i na saradnju sa različitim produkcijskim firmama na području bivše Jugoslavije. „Imam jako puno prijatelja na tom području. To je moje kulturno područje. Rado sam na filmskom festivalu u Sarajevu, na raznim gostovanjima u Zagrebu, Ljubljani ili Skoplju. Rado prenosim i svoje znanje mladima u okviru filmskih radionica za studente", dodaje.  Kada planira  novi film? „Uskoro, no ne pitajte me kad tačno." Ideja imam dovoljno. Nadam se da ću imati  i dovoljno vremena da ih ostvarim".

 Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na  Instagramu