Njemačka policija je navikla na optužbe za rasizam. Jedni govore o pojedinačnim slučajevima, a drugi o temeljnom problemu. U međuvremenu su sprovedena istraživanja koja nemaju jednoznačan rezultat. Profesorka Astrid Jakobsen i njen tim sa Policijske akademije Donje Saksonije su preko dvije godine više puta nedeljno pratili rad policije. Sada su objavljeni rezultate istraživanja.

Članovi istraživačkog tima sjedili su u patrolnim kolima, za kancelarijskim stolovima u policijskim stanicama i stalno sa policajcima izlazili na teren. Bili su i tamo gdje može da bude opasno – kada policiju pozovu zbog nasilja u porodici, zbog ubistva ili provale ili na fudbalskim utakmicama.

Nema „policije"

„Dakle, veoma širok spektar s različitim izazovima i zapravo s veoma različitim načinima rada“, kaže Jakobsen u razgovoru koji je organizovala Berlinska medijska služba integracije. Profesorka naglašava da ne postoji „policija“ koju bi paušalno ocijenili. „Ipak mora da se sasvim konkretno pogleda o čemu se radi.“

Posmatrajući složene radne procese policije tim je postavio pitanje: „Gdje se podstiče diskriminacija ili je logično da se pretpostavi da je tako?“ Jakobsen podvlači da se takve stvari svakako mogu dešavati bez namjere pripadnica i pripadnika policije. Prema njoj je situacija posebno teška prilikom kontrola koje se sprovode bez povoda, jer se ne dešavaju nakon prijava građana.

Tipično policijsko pitanje: „Gdje ćemo da kontrolišemo?“

Za policiju je pravi izazov kada odgovara na pitanja: „Kuda da odemo? Šta da posmatramo? Gdje da kontrolišemo?“ Jakobsen je navela jedan primjer koji je zabilježio njen tim: „Mogli smo da vidimo da se paušalno traga za Albancima koji trguju kokainom. Ta paušalizacija onda upravlja posmatranjem.“ Jakobson kritikuje to što je onda samo ponašanje osoba u fokusu igralo neku ulogu u radu. „Svi ostali su bili izvan fokusa posmatranja“, kaže ona.

U policijsku svakodnevicu spada i opasnost za zdravlje i život pripadnika policije. Jakobsen kaže da se često ne gleda kakva je stvarna situacija na mjestu zbivanja, kada prorade takozvani etnički okidači za osjećaj opasnosti. Ona navodi primjere – Ruse bije glas da su posebno nasilni, a takozvane „južnjake“ da su izuzetno impulsivni i nepredvidljivi.

Verbalna diskriminacija

Prilikom angažovanja policajaca u kraju koji je poznat kao socijalno neuralgična tačka, policijski službenici izjavljivali su da oni već znaju taj kraj, da u njemu živi posebna klijentela. Tom prilikom su pale riječi kao što su „Ciganin“ i „klan“. Jakobsen o takvom ponašanju policije kaže: „Tu je postalo jasno, da se procijena opasnosti zaoštrila pripisivanjem etničkih i rasističkih kategorija.“

Naučnica insistira na tome da fokus istraživanja nije bio na individualnom ponašanju pripadnika policije. U studiji se kaže: „Dakle, nije se radilo o pojedinačnim pripadnicama i pripadnicima policije koji su se neprikladno i rasistički ponašali ili su pogrešno djelovali zbog stresa i straha, već o tome da se ustanovi da li su određene procedure i rutine u policijskoj svakodnevici tako postavljene da predstavljaju rizik za diskriminaciju određenih grupa.“

Kada je izgled odlučujući

U analizi se ističe i opasnost od „tunelskog vida“. Policija bira ljude za pretres na osnovu njihovog izgleda. Tako bivaju izabrane one osobe koje odgovaraju policijskim predodžbama o tome kako bi trebalo da izgledaju počinioci određenih krivičnih djela. Osobe koje ne izgledaju tako, unaprijed su isključene.

U studiji se navode riječi jednog policajca: „Dilera prepoznaješ po izgledu. To se zasniva na iskustvu. Albanac ili neko sa istoka Evrope izgleda tako kako izgleda.“

Istraživački tim ukazuje na problem: pošto ljudi izgledaju „tako kako izgledaju“ i ne procenjuju ih na osnovu sumnjivog ponašanja, oni su sistematski u fokusu policije.

Problem selektivne percepcije je poznat

U studiji se kaže da je i policiji poznat fenomen selektivne percepcije, prema kojem se nenamjerno uočava samo onaj dio stvarnosti koji je u skladu s očekivanjima posmatrača.

„Naime, inspektori za narkotike i sami govore o tome da se, prilikom angažovanja policijskih pasa, zaplijene relevantne količine droge kod osoba koje oni nikada ne bi kontrolisali, jer ne odgovaraju profilu počinilaca.“

Profesorka Astrid Jakobsen kaže da bi rezultati istraživanja mogli da utiču na rad policije, pošto su i rukovodstvo policije i Ministarstvo unutrašnjih poslova pokrajine Donje Saksonije naznačili da bi s istim timom htjeli da preispitaju i druge radne procese u policiji. Ona kaže da rezultati iz Donje Saksonije mogu da se primijene i na druge njemačke pokrajine.

Jakobsen smatra da, naročito poslije islamističkog napada u Zolinegenu sa tri ubijene osobe, mora da se učini nešto na potiskivanju diskriminacije iz policijske prakse: „Ljudi koji iskuse diskriminaciji, lakše se radikalizuju.“

*ovaj članak je najpre objavljen na njemačkom jeziku