Prije više od jedne decenije živio sam u Beogradu tri godine. Zahvaljujući poslu upoznao sam niz srpskih političara. Pozicija i opozicija su bile nejasno razgraničene. Biješe to vrijeme Koštuničinog permanentnog nemiješanja u sopstveni premijerski posao. Vrijeme zastoja.

U ime jednog njemačkog fonda koji je imao višak para, a manjak partnera ponudio sam maloj ljudskopravaški deklarisanoj stranci projekat u kojem bi jedina njihova obaveza bila da mobilišu svoju omladinu na ekološku edukaciju.

Šef stranke, u bijeloj košulji, ironično podignute obrve, saslušao me je mrzovoljno u svojoj dorćolskoj kancelariji. Umjesto njega su na moja pitanja naizmjenično odgovarali čovjek koji je sjedio lijevo i čovjek koji je sjedio desno od njega. Obojica su bili ozbiljni i koncentrisani.

Šef je gledao preko moje glave berzovni izvještaj CNN-a.

Tek mnogo kasnije shvatio sam da je suma koju sam u ime tog fonda nudio njegovoj stranci bila nepristojno mala za srpske političke prilike – 20.000 evra. A uz to je išla obaveza da se dokaže namjensko trošenje para.

Nešto kasnije, posjetio sam svečani početak predizborne kampanje te stranke u Domu sindikata. Šef je bio vješt dramaturg, njegova teatralnost je djelovala autentično. Na bini bi se pretvorio u vjernika ljudskih prava. Ni traga od zablenutosti u berzovnu hroniku dok mu gost nešto objašnjava.

Umalo nas njegova pirotehnika na kraju predstave nije ubila. Oštar kiselkasti dim je pred kamerama izgledao dobro – vodeći ljudi partije mašu iz iskričavog oblaka - ali u sali su astmatičari dobijali napad serijskog kašlja, suzile su nam oči. Majstor medijske inscenacije nije promislio na posljedice svog stvarnog djelovanja.

Sada, deset godina kasnije, vidim da je njegova tada perspektivna stranka potonula u beznačajnost. Čovjek, koji je sjedio lijevo od njega, sada je suosnivač jedne opskurne stranke. A čovjek desno od njega se razočaran vratio u medije. Tako je to u zemlji Srbiji. Ispravne ideje zaposjednu pogrešni ljudi. Kao da je onim suzavcem šef, nekadašnji studentski bundžija, rastjerao i prve saradnike i birače.

Čovjek, koji je do šefa bio desno na bini, ali i stara opozicionarka lijevo od njega, sada više nisu u stranci. Pišu hvalospjeve Aleksandru Vučiću i Milu Đukanoviću. Njihov negdašnji radikalni ljudskopravaški diskurs danas ne vrijedi ni pišljiva boba. Njihova empatija nije usmjerena na obespravljene, osiromašene i opljačkane ljude, na uplašene novinare ili na žrtve neoliberalnih nestašluka.

Oni vide veliki cilj i dvojicu velikih stratega kako sinhrono koračaju ka njemu. Sva sitna boranija koja im u tome smeta nije zaslužila ništa do prezira – sklonost ka takvom posmatranju sopstvenih sugrađana se iz nepoznatih razloga neguje unutar kruga koji na mapi Beograda ocrta tramvaj broj dva. A ove bivše latice najljepšeg opozicionog cvijeta sada su retorički ubojiti čičak na gazdinim nogavicama.

Upoznao sam iste te prve decenije novog milenijuma sličnog političara u Podgorici. Bio je mlađan, dobar retoričar, imao je „priču“. Nije kao neki drugi opozicionari upotrebljavao ruralne metafore. Građanski pristojan. Samo malo crnogorski otresit – taman koliko treba. Mislio sam da ima potencijal. Sada vidim da je potrošen i poprilično očajan. Otresitost se pretvorila u nabusitost. Figure kojima je okružen, njegovi saveznici u borbi za vlast,  puni su divljenja prema Vučiću, a odbojnosti prema Đukanoviću. Kako to spajaju u svojoj glavi meni zaista nije jasno.

Šta se izdogađalo u ovih deset godina? Srbija i Crna Gora su na putu da navodno od 2025. postanu članovi ekskluzivnog kluba zvanog Evropska unija. Crna Gora će imati NATO-veresiju, Srbija, ako proguta kosovsku žabu, popust za pretrpljeni duševni bol.

I to strateško opredjeljenje koje navodno simbolizuje Vučić, a koje bivši drugosrbijanci nazivaju civilizacijski pomak ka Zapadu, jedino je što ih zaista interesuje. To što model vladavine u Srbiji i Crnoj Gori jeste prožet partokratijskom i autoritativnom logikom za njih je sekundarno. Oni u pobjedi Đukanovića vide veliko NE Moskvi, a u pobjedi Vučića veliko DA Evropi. Drugi dio istine – basnoslovno Milovo bogatstvo i partijsko-kumovski model upravljanja i poslovanja nije tema. Personalizovanje vlasti na uštrb institucija, vulgarno bulevarizovanje političkih obračuna i stalni suptilni ili otvoreni pritisak na medije, kršenje sopstvenih zakona  za koje je zbog samog realnog opsega moći direktno odgovoran Vučić – nije tema.

Žao mi je što su se ti ljudi, čija je nesumnjiva inteligencija nekada bila usmjerena na vrijednosno zasnivanje političkih promjena, u Beogradu sada postali dokusuritelji ionako fragmentizovane i zabrinjavajuće slabe opozicije. Njihova kritična oštrica je sada paradni dio meke intelektualne logistike na strani vlasti.

A ja sam, naivan, vjerovao da je kritičko praćenje vlasti građanska dužnost čak i onih javno angažovanih ljudi koji su za istu tu vlast glasali.

Istodobno su crnogorski opozicioni krugovi koje sam prije deset godina upoznao u naponu snage potrošili energiju i resurse na pogrešnu strategiju. Pritom su postali siroviji, nacionalniji i  - sličniji svojim protivnicima.

Poslije odlaska iz Beograda ispustio sam sve njih neko vrijeme iz vida, baveći se mirovnim radom. Da li se iza ovih transformacija ljudi koje sam poznavao krije prosto zamor materijala? Ili sam pogrešno procijenio njihov demokratski kapacitet? Nije li njima važnije autoritarno obezbjeđivanje jake kopče sa Zapadom od suštinske demokratizacije? Zar ne shvataju da autoritarne strukture nikada ne mogu organizovati održivost ili pozitivnu civilizacionu ireverzibilnost? Ima u tome možda i antidemokratskog zarozavanja nozdrva pred jedinim suverenom u demokratiji – narodom kao skupom slobodnih građana. Da li je to potajna sklonost prosvećenom apsolutizmu i njegovim geometrijskim rešenjima?

Ne znam.

Svi se mi mijenjamo. Ali valjda bi to trebalo da bude tako da se mi bivši ne zastidimo sebe sadašnjih.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android