Američka Republikanska stranka ulazi u međuizbore dok se čini da administracija Donalda Trumpa nije u stanju ni pobijediti ni diplomatski riješiti iranski rat. Ako republikanci izgube kontrolu nad američkim Kongresom, administracija će se morati snalaziti u potpuno drugačijem političkom krajoliku do kraja Trumpovog drugog mandata, ali tok rata ne odlučuje se samo u Washingtonu - ili u Teheranu.

U nastojanju da identificiraju ključne čimbenike koji bi mogli prevagnuti prema ratu ili miru u Iranu, DW je razgovarao s Omidom Memarianom iz DAWN-a, think tanka sa sjedištem u Washingtonu usmjerenog na reformu američke politike na Bliskom istoku; politologinjom Leilom Morovati sa sjedištem u Finskoj; i Babakom Rezaeedaryakenarijem, profesorom međunarodnih odnosa na Sveučilištu Leiden u Nizozemskoj.

1. Američki međuizbori: Čeka li Trumpa stroži nadzor?

Pobjeda demokrata prisilila bi Trumpa da se više usredotoči na unutarnja pitanja, a u američkom Kongresu vjerojatno bi na vidjelo izašli i financijski troškovi rata, rekao je Memarian za DW. Ipak, Trump bi mogao nastaviti s ograničenim napadima na Iran, a da pritom formalno ne objavi rat.

Memarian navodi da će Trump nakon izbora u utorak vjerojatno tražiti izlaz koji bi mu omogućio da "sačuva obraz".

Prema Memarianovim riječima, Iran je u odnosu s Trumpom uključen u "veliki rizik s nekim ko se ne ponaša poput konvencionalnog političara". To povećava opasnost od novih napada.

Rezaeedaryakenari je iznio slično stajalište: "Predsjednik ima široku vlast i slobodu djelovanja, osobito u vanjskoj politici i vođenju vojnih operacija. Poraz republikanca, čak i uz pojačan pritisak Kongresa, ne mora nužno zaustaviti nove napade." 

2. Zastoj u Izraelu stvara pritisak na Netanyahua

Izbori u Izraelu, održani 27. oktobra, završili su pat-pozicijom. Ni koalicija okupljena oko aktualnog premijera Benjamina Netanyahua, ni tabor koji podržava bivšeg načelnika Glavnog stožera izraelske vojske Gadija Eisenkota, nisu uspjeli osigurati jasnu većinu.

Memarian je izjavio da bi politička neizvjesnost mogla potaknuti Netanyahua na donošenje važnih odluka dok još uvijek drži vlast – čineći to prijelazno razdoblje „najosjetljivijim i najopasnijim” za moguću ponovnu eskalaciju.

Promjena vlasti u Izraelu ne bi iz temelja promijenila izraelsku politiku prema Iranu, rekao je Memarian. Netanyahuov glavni suparnik, bivši načelnik glavnog stožera vojske Gadi Eisenkot, „mogao bi biti popustljiviji prema Americi” i tješnje surađivati ​​s Washingtonom. No, veze s Trumpom su osobne prirode, a Eisenkot „zasigurno neće biti poput Netanyahua, koji je Trumpu mogao prodati bilo koji plan ili scenarij”.

Rezaeedaryakenari je izjavio da se izraelski sigurnosni strahovi vezani uz Iran „ne svode samo na samog Netanyahua”. Nova vlada mogla bi promijeniti trenutak eventualnog sukoba i način koordinacije s Washingtonom, no sigurnosni aparat i vladajuća koalicija također bi utjecali na procjenu rizika od napada, dodao je.

3. Nuklearni zastoj: „Ljestvica napetosti”

Iranski nuklearni program ostaje najveće otvoreno pitanje između dviju vlada, pri čemu SAD odbacuje iransku tvrdnju da je program namijenjen samo za civilnu uporabu.

No, dvije se strane razilaze i po pitanju toga kako bi sami pregovori trebali biti postavljeni, rekao je Memarian.

„SAD želi da pregovori započnu ne samo s fokusom na iranski nuklearni program, već i uz ustupke već na samom početku”, kaže on.

Iran traži ukidanje sankcija i oslobađanje zamrznute imovine prije početka pregovora o nuklearnom programu. Ako se stajališta dviju strana ne približe, upozorava Memarian, raste vjerojatnost izbijanja novog rata.

Sve dok se strane ne dogovore o dnevnom redu, navodi Memarian, vjerojatno će nastaviti „penjati se uz ljestvicu napetosti”.

Morovati, politička analitičarka sa sjedištem u Finskoj, izjavila je da je nuklearni program „srž” sukoba. Iranska vlada na njega gleda kao na jamstvo opstanka i sredstvo za pregovaranje, kaže ona. S druge strane, Washington strahuje da bi nuklearni Iran poremetio njegove sigurnosne procjene i dugoročnu strategiju za Bliski istok i šire, zbog čega inzistira na tome da se to pitanje prvo stavi na pregovarački stol.

4. Hormuški tjesnac: Je li iransko sredstvo pritiska ujedno i rizični faktor?

Prije nego što su Sjedinjene Države i Izrael krajem februara pokrenuli rat, oko 20 % svjetske nafte prolazilo je kroz Hormuški tjesnac. Iran je od tada drastično smanjio izvoz energenata kroz taj pomorski prolaz od ključne važnosti, koristeći ga kao sredstvo pritiska na SAD i Izrael. 

No, prema riječima Memariana, iranska ograničenja u tjesnacu sama po sebi neće dovesti do eskalacije.

Ako američki dužnosnici procijene da je potreban širi napad kako bi se promijenili iranske kalkulacije, bilo kakav incident mogao bi poslužiti kao izgovor, navodi Memarian. Ako Washington procijeni da su rizici previsoki, mogao bi se odlučiti za gospodarsku blokadu, uz istovremeno zadržavanje pregovora kao opcije. U tom scenariju, „čak ni povremene napetosti u Hormuškom tjesnacu neće uvući Ameriku u rat”, smatra ovaj analitičar sa sjedištem u SAD-u.

5. Huti u Jemenu: Iranski saveznici, a ne podređeni

Hutski pobunjenici u Jemenu također su uzeli na nišan izvoz energenata na Crvenom moru, pri čemu su izvodili napade i na saudijske gradove i infrastrukturu. No, Memarian ističe da su korijeni i borba jemenskih pobunjenika „u potpunosti domaći i autohtoni”, unatoč njihovoj ideološkoj bliskosti s Teheranom.

Memarian navodi da su Huti donijeli „pragmatične odluke” te da njihovi postupci ne moraju nužno dovesti do eskalacije sukoba između Irana i Sjedinjenih Država.

Ipak, Sjedinjene Države mogle bi iskoristiti djelovanje pobunjenika kao izgovor za novi napad na Iran.

Rezaeedaryakenari je ponudio ponešto drukčiju procjenu. Napadi Huta na pomorski promet i na zemlje u regiji, kaže on, „mogu istovremeno proširiti rat i ubrzati stvaranje koalicije protiv Islamske Republike”. Zemlje koje ne žele rat s Teheranom „mogle bi se okrenuti tješnjoj vojnoj suradnji kako bi zaštitile svoju trgovinu i sigurnost”. To ne znači nužno izravan ulazak u rat, dodaje on, „ali bi moglo suziti manevarski prostor Islamske Republike”.

6. Regionalni posrednici: Četiri zemlje s velikim ulozima

Budući da su izravni pregovori između vlada Irana i Sjedinjenih Američkih Država u zastoju, svijet je usmjerio pozornost na Katar, Oman, Pakistan i Saudijsku Arabiju. Iako svaka od tih zemalja ima drukčiju ulogu u krizi, sve su one izravno zainteresirane za okončanje rata.

„One su bliske SAD-u, ali istovremeno žele održati veze s Iranom i izgraditi regionalne saveze kako bi spriječile buduće sukobe”, rekao je Memarian.

Morovati kaže da bi izostanak potpore Sjedinjenih Američkih Država svojim arapskim saveznicima tokom rata mogao te saveznike navesti na preispitivanje vlastitih politika i okretanje suparnicima SAD-a.

7. Što će Trumpova administracija učiniti nakon izbora?

Tokom kampanje, Trump je rekao da očekuje dogovor s Iranom ubrzo nakon međuizbora. U međuvremenu, novinska agencija Reuters citirala je tri visoka iranska dužnosnika i dodatni izvor koji su rekli da je Teheran namjerno produžio pregovore kako bi politički oslabio Trumpa.

Memarian je rekao da iranski čelnici vjeruju da bi poraz republikanaca povećao pritisak na Trumpa da okonča rat. Ali Trump će ostati ključni donositelj odluka u vanjskoj politici, a pritisak Kongresa vjerojatno neće igrati odlučujuću ulogu.

Rekao je da sadašnji trenutak pruža „najbolju priliku” za okončanje pat-pozicije prije nego što Trump u januaru 2029. napusti dužnost. 

„Iranski čelnici moraju razmisliti o svom konačnom ishodu”, rekao je Memarian, upozoravajući da bi Trump mogao pokrenuti masivan napad, nanijeti ozbiljnu štetu, a zatim proglasiti pobjedu.

Rezaeedaryakenari je rekao da će u nadolazećim mjesecima prevladavati „faktori eskalacije” – te da je vjerojatnost vojne eskalacije velika.

Iranska vlada može izbjeći novi krug rata jedino temeljnim zaokretom u politici i ustupcima koje bi čelnici zemlje smatrali gotovo kapitulacijom. Međutim, dodao je, takvo bi povlačenje također ugrozilo opstanak režima, slabeći njegovo ideološko opravdanje i narušavajući potporu.

8. Ekonomska cijena: Zaraćene strane još nisu na rubu sloma

Visoke cijene nafte, rizici u pomorskom prometu i ekonomski pritisci opterećuju sve strane dok rat ulazi u svoj deveti mjesec. Bi li to moglo potaknuti Teheran, Washington i prijestolnice u regiji na postizanje kompromisa?

„Gospodarstvo je Ahilova peta svake strane u ovom ratu”, rekao je Morovati, „a to vrijedi čak i za zemlje izvan regije.”

Cijene energenata predstavljaju izvor pritiska na američku vladu, ističe Morovati.

„Vidjeli smo da opskrba energentima i očekivanja američke javnosti imaju značajan utjecaj”, rekao je Morovati, „a to je jedan od problema s kojima se suočava Trumpova administracija.”

Istovremeno, navodi Morovati, arapske zemlje ne nastupaju prema Teheranu kao jedinstven blok.

„Ako se nađu pod snažnim sigurnosnim i gospodarskim pritiskom, mogle bi poduzeti zajedničke korake, no u praksi se to zasad nije dogodilo”, rekao je Morovati.

Memarian također smatra da su gospodarski troškovi poticaj za postizanje dogovora. No, ističe i kako svaka strana vjeruje da će nanošenje veće štete onoj drugoj ojačati njezin položaj u budućim pregovorima.

„To bi lako moglo prerasti u rat iscrpljivanja, a upravo je takav pristup prevladavao posljednjih mjeseci”, rekao je Memarian. Nijedna strana još nije došla do točke u kojoj kompromis smatra neizbježnim.