Kukuruz je odavno izrastaao, ali nema ko da žanje. Sela su razrušena i prazna. Uz drum samuju olupine automobila. Ne čuje se ni metak. Sablasan je ovaj kraj, blizu Harkova ka granici sa UkrajineRusijom.

Prizor se snima iz izviđačkih dronova i na monitorima ga gledaju ukrajinski vojnici. Nadležna je brigada Hartija, koja je poziciju zauzela par kilometara od fronta, u podrumu napuštene zgrade sjeverno od Harkova.

Komandant bataljona ima borbeno ime Grom. Ne skida pogled sa monitora. Nebo je bistro. „Ako neprijatelj prodre blizu naših položaja, to znači da smo mi nešto zabrljali", kaže Grom reporterki DW.

Priča da više u ratu klasične zemunice i rovovi više ne nude zaštitu. Zato, kaže, „cijela pješadija – ukrajinska i neprijateljska – kopa podzemne tunele kako bi bila van domašaja borbenih dronova".

Čitanje znakova

Grom priča da potraga za neprijateljima znači da „sa neba treba čitati tragove na zemlji". Recimo, novi otpaci na ulicama napuštenog sela. Svježe raskopana zemlja u bašti. Gomilica drva za potpalu.

Oleksij pilotira dronom. Pokreće ga ka jednoj kući i kod bunara vidi nešto. „Kao da su životinjski tragovi, ali moglo bi biti i da je čovjek uzimao vodu. Moramo to poslije da provjerimo", kaže.

Onda prelazi na obližnju ulicu. Nedavno su tu vidjeli civilni automobil koji se par minuta zadržao kod šumarka. „Neprijatelj stalno dostavlja svojoj pješadiji potrepštine", kaže Oleksij.

Ako bi njegova brigada otkrila neko rusko skrovište, poslali bi onde naoružane dronove. „Isto rade Rusi", priča Grom. „Dominira onaj ko nađe najbolja skloništa i ima primat dronovima."

Robot dovozi hranu i municiju

Najbolje je, kažu, da podzemno sklonište što duže ostane neprimjećeno. Zato ukrajinske snage sve rjeđe automobilima dopremaju provijant i municiju. Automobilima rijetko idu i da čiste mine ili prevoze ranjenike.

Za sve to sada imaju – robote. Zapravo, kopnena vozila bez vozača. Razni modeli mogu da transportuju između 200 i 700 kilograma tereta.

Ruski vojnici „love" terenske robote, kaže nam drugi komandant iz brigade kodnog imena Skrudž.

Reporterka DW nalazi se s njim u ponoć, usred stepe na rubu sela u oblasti Kupjanska, istočno od Harkova. Blizu je linija fronta.

Užurbano se na platforme tovare mali kvadrikopteri, vojna oprema, namirnice, gorivo… Mora ići brzo jer su ruski borbeni dronovi primijećeni samo pet kilometara dalje.

San je „ranjen"

Prvo šalju terensko robotsko vozilo kojem su dali ime San. Ideja je da prenese tovar za oko dva sata. Platformom se upravlja daljinski, sa četrdeset kilometara razdaljine. Iznad Sna leti izviđački dron – njime se upravlja sa drugog mjesta, dvadeset kilometara dalje.

Na pola puta, platformu moraju da zaustave jer se pojavljuje ruski dron. Sat vremena kasnije stiže napad. U centrali ove čete na monitoru vide kao tovar gori.

Skrudž, kao da priča o živoj osobi, kaže da je San „iskusan borac", već dvaput „ranjavan" i da će ga mehaničari opet „izliječiti". Drugi roboti su ove noći stigli bez problema, zato ipak jedan izgubljeni tovar nije smak svijeta.

„To je samo mašina", kaže ipak Skrudž. „Najvažnije da ne ginu ljudi."

Kome trebaju ljudi

Ovaj komandir je uvjeren da Ukrajinci bolje stoje sa terenskim robotima od protivnika. Pokazuje jednu robotsku platformu na koju montiraju američki mitraljez Broving. Kaže, to može da puca po neprijateljskim trupama ili opremi. Baterija je moćna, pa ne mora često da se puni.

„Kad robot mitraljezom može da napadne neprijatelja sa kilometar i po razdaljine, to je i psihički pritisak na napadnute“, kaže nam mehaničar koji se predstavio kao Jurij.

Čovjek koji sebe zove Skrudž kaže da je profesionalni vojnik, iz vojničke porodice. Vjeruje da je pitanje trenutka kad će umesto pješadije na ratištu biti samo tehnika – roboti i bespilotne letjelice. „Ljudi će sjediti sto kilometara dalje i upravljati", kaže.

I još dodaje – sve što su nam noćas pokazali, sva ta tehnika, već sada bi mogla da se pokreće sa bilo koje tačke na planeti.