DW: Gospodine Rihter, šta su ciljevi ruske ofanzive?

Volfgang Rihter: Prva faza rata za Rusiju se nije odvijala dobro. To što su namjeravali, promjenu vlasti, vjerovatno brzim prodiranjem u kvart gdje je sjedište vlade u Kijevu, nisu postigli. Umjesto toga imali su velike gubitke. Moramo da pretpostavimo da četvrtina kopnenih snaga koje su angažovane sada više nisu sposobne za borbu. Vjerovatno jer se nije očekivao tako tvrdokoran otpor i da će se Ukrajina boriti tako homogeno.

Sada su se iz toga izvukle pouke. Sada je određena jedinstvena glavna komanda za operaciju na istoku koju Rusija označava kao fazu dva. Znači, koncentrišu se raspoložive rezerve i trupe na cilj koji je možda zaista ostvariv – izlazak na granice obje oblasti, Luganska i Donjecka, a ako može i preko toga. Rusija sada tamo koncentriše masu snaga koje su u Ukrajini. Izabrali su zemljište koje je pogodno za operacije oklopnih jedinica. Zemljište južno od Harkova, između Izjuma i Luganska je otvoren, ravan teren sa malobrojnim preprekama. Ono je mnogo pogodnije za ofanzive oklopnih jedinica nego da se upletu u gradske borbe kao na početku. To znači da bi u prvom naletu ruske trupe svakako mogle da osvoje teritorije. Međutim, Ukrajina ima sredstva protiv toga. I oni su tamo doveli svoje jedinice. Taktički su do sada bili izuzetno vješti, sa protivnapadima s boka i na dugačke logističke linije. Rusija trenutno nije opet napravila grešku da stvara previše dugačke logističke linije. Sada oni polaze sa područja koja su blizu granice pa će možda uspjeti da logistiku dovedu u red.

Ima li Rusija dovoljnu vojnu moć za ovaj udar?

Do sada sam zastupao mišljenje da je ruska vojska strateški previše razvučena, jer sada u Ukrajini angažuju dvije trećine svih kopnenih snaga koje su im na raspolaganju.To znači da ne mogu stvoriti mnogo dodatnih rezervi, jer ima mnogo važnih konfliktnih tačaka koje Rusija mora da pokrije. To počinje već na sjeveru, u Murmansku. To je važna baza za atomsku flotu, koja održava ravnotežu sa Sjedinjenim Američkim Državama. Onda granica sa baltičkim zemljama Sjevernoatlanskog pakta. A onda dole, do Crnog mora. Ali i na Kavkazu još uvijek ima područja u kojima je godinama bilo sukoba. Centralna Azija je takođe važna tačka, jer tamo se mora izaći na kraj sa islamističkim terorizmom koji stiže preko te oblasti. Na Dalekom Istoku, ne smijemo da zaboravimo, Japan je čak iskoristio povoljan trenutak i zatražio povratak južnih Kurilskih ostrva. A još nismo spomenuli jako dugačku rusko-kinesku granicu. Sve to se mora imati na oku.

I Rusija i Ukrajina smatraju da bi ishod ofanzive u Donbasu mogao uticati na ukupni ishod rata. Da li i Vi mislite tako?

Da, mislim da se radi o odlučujućoj fazi. Iz ruskog ugla, to je odlučujuća faza, jer ako ona ne dovede do vojnog uspjeha, onda skoro da nema rezervi koje mogu da se angažuju. Ne vrijedi da se angažuju plaćenici kao što su Sirijci ili Čečeni. Oni znaju da subverzivno ratuju, ali ne umiju da vode bitke združenih oružanih rodova i da dobro komanduju. Ukrajinska perspektiva je potpuno obrnuta. Radi se o tome da se otpor održi tako da Ukrajina može da opstane kao suverena država. I da ima što je moguće bolju početnu poziciju za pregovore. Za sada ni jedna strana, naročito ruska, nije voljna da ozbiljno pregovara. Ali ako vojna situacija to nametne, onda će se morati pokazati spremnost na kompromise. To znači da će se na ratištu odlučiti da li će postojati spremnost za ozbiljne pregovore.

Šta su ciljevi ukrajinske armije u ovoj ofanzivi?

Ukrajinska armija mora pokušati da spriječi svoje opkoljavanje. Naime, vidni su pokreti s juga, od Zaporožja, i sa sjevera, od Harkova. Ako ruske trupe naprave iz oba pravca prodor i spoje se u Dnjepru, veliki dio ukrajinske armije koja je sad u Donbasu bio bi opkoljen. To moraju u svakom slučaju spriječiti. Moraju zaštititi svoje bokove.

Drugo, moraju da spriječe da u prvom napadu ruskih snaga ne dođe do prevelikih ofanzivnih uspjeha, kao se kasnije ne bi moralo odustati od previše područja koja se u pregovorima neće moći vratiti. Znači, i za njih je ulog veliki, radi se o pitanju u kojem će obliku Ukrajina u budućnosti dalje postojati kao suverena država.

To se sad odlučuje bitkom koja se vodi na širokom frontu od 450 do 500 kilometara, u ravnici pogodnoj za tenkovske jedinice. Tada ćemo možda vidjeti prizore koji će više podsjećati na Drugi sjvetski rat, drukčije od toga što smo do sada vidjeli u Evropi.

Ukrajina sada dobija teško naoružanje sa Zapada. Da li je to dovoljno?

Ukrajinci mogu odmah da barataju samo oružjem koje poznaju i za koje imaju logistiku – rezervne dijelove, opravku, odgovarajuću municiju. Diskusija u Njemačkoj o nekoliko desetaka tenkova je pomalo pretjerana, jer se zaboravlja da je za tenkove potrebna obuka, da oni prethodno moraju da se dovedu u ispravno stanje, a za to će vjerovatno biti potrebno nekoliko nedjelja. A onda se moraju stvoriti logističke linije i obučavati Ukrajinci.To je proces koji traje i za ovu bitku će doći prekasno. Kružna razmjena bi bila bolja. Naime, one države Sjevernoatlanskog pakta koje još uvijek raspolažu starijim naoružanjem morale bi ga staviti na raspolaganje, to se u više slučajeva već desilo. A nedostajući vojni materijal u tim zemljama mogao bi se onda nadoknaditi njemačkim oružjem.

Znači li to, da teško naoružanje koje sada navodno dobija Ukrajina, neće biti dovoljno?

Ne kažem da nije dovoljno. Ukrajince ne bi trebalo potcijeniti. Uoči ruskog napada Ukrajina je imala drugu po snazi vojsku u Evropi, ako izuzmemo Tursku. 250 000 vojnika i 1000 tenkova. To je veoma jaka armija. Sada se Rusija izgleda koncentriše na Donbas jer za cijelu Ukrajinu naprosto nije dovoljno to što ima. Tako će ostati i u budućnosti. Pitanje je, za šta će Rusija imati dovoljno snage? Za Donbas, za obje oblasti o kojima se sada radi? Ili za veliki prostor koji seže do Dnjepra? To zavisi od ovih bitaka koje očekuju Ukrajince i Ruse. Pouka: Taktika govori u korist Ukrajinaca. Snaga jedinica koje je grupisala Rusija govori više u korist Rusije. Ali to nije uvijek pitanje brojnosti. To je pitanje vještine vođenja bitke kombinovanih oružanih rodova i morala vojnika.

Razgovarala Marina Baranovska

Pukovnik u rezervi Volgang Rihter je naučni saradnik berlinske Fondacije nauka i politika (SWP). Njegova težišta su problemi panevropske bezbejdnosne saradnje, odnos NATO-a i Rusije, neriješeni teritorijalni sukobi u Evropi, uloga OEBS-a za predupređivanje sukoba i evropsku stabilnost.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu