"Pričao je da je tražeći svoje sinove i brata hodao po proplanku punom leševa i prevrtao ranjene koji su vrištali. U tom trenutku sam se sjetila svog oca i priče koju on nikada nije ispričao. Imala sam osjećaj da ću se onesvijestiti“, priča Bosiljka Schedlich, Hrvatica koja živi u Berlinu i koja je godinama radila grupne psihoterapije sa muškarcima i ženama koji su devedesetih godina bježali, ili su prognani iz država bivše Jugoslavije u Njemačku.

Ispovijest Srebreničanina, jednog od stotinu muškaraca sa kojima je radila, navela je Bosiljku da se i na ličnom primjeru uvjeri kako se ratna trauma prenosi sa roditelja na dijete i tako utiče na život. Bosiljkin otac je bio partizan u Drugom svjetskom ratu.

„Govorio je da bi u borbu otišlo njih 200, ali bi ih često ostalo samo 5 i oni bi se onda zajedno vraćali kući pjevajući partizanske pjesme. Nikada nije spomenuo onih preostalih 195“, priča za DW Bosiljka koja je rođena tri godine nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Tog dana kada je Srebreničanin ispričao svoju traumu, Bosiljka je prvi put shvatila da je tih 195 mrtvih o kojima se nikad nije pričalo, bio razlog za njene noćne traume.

Dvije generacije žrtava rata

“Danas u BiH imamo dvije generacije žrtava rata. Prva generacija su roditelji, a druga njihova djeca“, objašnjava Augustina Ina Rahmanović razvojna psihologinja i geštalt psihoterapeutica iz organizacije „Vive žene“ Tuzla.

U ovu organizaciju, čiji stručnjaci od 1994. godine pružaju psiho-socijalnu pomoć žrtvama rata, torture i nasilja, danas se često javljaju mladi i traže psihološku podršku. Međutim, razlozi njihovog javljanja na prvi pogled nemaju veze sa ratom. To su uglavnom problemi u učenju, koncentraciji ili nemogućnosti ostvarivanja partnerskog odnosa. "Međutim, najčešće nakon nekoliko dolazaka ispostavi se da je uzrok rat, odnosno ratna trauma njihovih roditelja“, za DW govori Rahmanović.

„Ako je otac bio borac, ako su roditelji bili prognani ili je jedno od njih bilo žrtva genocida i torture, onda roditelji imaju svoje probleme i moraju se fokusirati na sebe. Oni tada nisu u mogućnosti dati dovoljno pažnje i ljubavi djeci“, objašnjava Rahmanović i dodaje da je to prvi korak prenošenja traume sa roditelja na dijete.

Problemi roditelja koji su preživjeli ratnu traumu su u većini slučajeva impulsivno ponašanje, strahovi, depresija, anksioznost i nemogućnost ostvarivanja dubljeg odnosa sa drugim ljudima. „Nakon rata je primjetan i povećan stepen nasilja u porodici, kao i povećan broj razvoda“, dodaje Rahmanović.

Marianne Rauwald, autorica knjige „Vererbte Wunden“ ili „Naslijeđene rane“ koja vodi Institut za preradu traume u Frankfurtu za DW objašnjava: „Ratom traumatizirane osobe su izgubile povjerenje u druge ljude i zato mi na terapijama uvijek radimo na tome da se to povjerenje ponovo izgradi. Ako se u tome uspije, onda se trauma ne prenosi na iduću generaciju. Ali neprerađena trauma, sa teškim posljedicama kao što su nepovjerenje, strahovi i impulsivno ponašanje, može se prenijeti na iduće generacije“.

Trauma se prenosi i genetskim putem

Stručnjaci u Njemačkoj su radili brojna istraživanja kada je u pitanju transgeneracijski prenos traume. Doktorica Rauwald za DW objašnjava da su istraživanja pokazala da se ratna trauma prenosi do trećeg koljena, a seksualno zlostavljanje i mnogo dalje.

„Ne samo djeca, nego i unuci itekako osjete posljedice ratne traume koji su doživjeli njihovi djedovi ili bake. To je dokazano iz iskustava nakon Drugog svjetskog rata. S druge strane, kada je u pitanju seksualno nasilje, trauma se prenosi do petog, pa čak i do šestog koljena“, objašnjava ona.

Inače u BiH je u proteklom ratu silovano oko 20.000 žena. S druge strane, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, oko 400.000 ljudi pati od postraumatskog stresnog poremećaja (PTSP).

Ina Rahmanović iz organizacije „Viva žene“ dodaje i da najnovija istraživanja pokazuju da se traumatska iskustva mogu „zalijepiti“ za DNK i tako se na dolazeće generacije prenijeti i genetskim putem, a ne samo negenetskim, odnosno kroz ponašanje ili imitiranje: „Međutim, ono što je pozitivno je da se kroz psihoterapije trauma i tada može riješiti i neutralizirati“, objašnjava Augustina.

Eva Reichelt, doktorica za psihoterapiju, psihijatriju i psihoanalizu iz Berlina to objašnjava sljedećim riječima: „Ako su generacije ljudi odrastale u okolini u kojoj su svakodnevno vladali teški odnosi, depresija i osjećaj bespomoćnosti, onda i nije čudno da se trauma prenese i genetskim putem. Tu igraju ulogu i povišen nivo kortizola ili lakše dobijanje šećerne bolesti. Ali, kroz terapiju i rad na sebi, to se može promijeniti".

"Djeca imaju grižu savjesti kada se zabavljaju"

Eva Reichelt je u Berlinu od 1992. godine radila sa izbjeglicama iz BiH. Danas ona radi i sa odraslom djecom tadašnjih izbjeglica, i za DW je podijelila svoje iskustvo:

„Djeca obično ne znaju šta su sve preživjeli njihovi roditelji. Ne znaju da je majka silovana, da je otac bio u logoru, ili da je veliki broj članova porodice ubijen. Mnoge stvari su prešućene i djeca mogu jedino pretpostavljati šta se zaista desilo na osnovu toga što često vide svoje roditelje nesretne i tužne.“

Tako djeca imaju i grižu savjesti kada se zabavljaju ili kada su sretna, objašnjava ona: „Djevojka koja dolazi na terapije mi je jednom prilikom rekla: "U našoj dnevnoj sobi gdje su uglavnom moji roditelji, vlada tuga i tamo je BiH. U sobi moje sestre i mene je Njemačka i tamo možemo malo i da se zabavimo i budemo sretne‘“.

Šutnja o traumi nikome ne pomaže. Ni roditeljima, a ni djeci. Emina Zoletić, psihologinja iz Tuzle to objašnjava ovim riječima: „U prenosu traume ne igraju ulogu samo usmeni narativi, već i određeni psihološki mehanizmi koje nazivamo zavjetom šutnje". To su mehanizmi u kojem se izbjegava govoriti o traumatskom iskustvu, pričanje u fragmentima, a ponekad i iskrivljeno sjećanje. „Tako se stvara okruženje u kojem je prevazilaženje traume još teže“.

Međutim, događaju se i potpuno suprotne situacije u kojima roditelji uvijek iznova govore o tome šta su preživjeli i koliko su propatili i tako opterećuju svoju djecu, priča doktorica Reichelt: „Šutnja nije rješenje, ali ni stalno pričanje o tome. Jer, to je isto tako traumatizirajuće za djecu“.

„Ako neko sam za sebe preradi traumu, on ju je preradio i za svoju cijelu porodicu. Treba razgovarati otvoreno u grupama, sa prijateljima ili najbolje sa stručnjacima. To će biti veliko oslobođenje za pojedince, za porodice, ali i za cijelo društvo“, zaključuje Bosiljka i dodaje: „Meni je trebala jedna velika muka da dođem do te čahure u sebi. Da se suočim sa svojom traumom i preradim je. Voljela bih da svi ljudi imaju šansu za to“.

Priznanje za preživljenu bol?

Nema pomirenja dok se trauma ne obradi. Svaki čovjek može biti i zločinac i žrtva i to najbolje shvataju oni koji su traumu preživjeli i preradili je, nastavlja Bosiljka, koja je u Berlinu osnovala udruženje „Südost Europa Kultur“, kao i fondaciju „Überbrücken“: „Ako se to ne uradi, onda je teško spriječiti nove ratove".

Marianne Rauwald iz Insitituta za preradu traume navodi i da je vrlo važno o ovome govoriti i na nivou društva, a ne samo pojedinca: „Traumatizirane osobe moraju da dobiju priznanje od strane društva i države da su doživjeli traumu i da se trauma desila. Roditelji nisu krivi što su traumatizirani. Njima je samo potrebna pomoć i podrška da bi prošli kroz proces obrade traume i imali kvalitetan odnos i svakodnevicu sa svojom djecom“.

U Bosni i Hercegovini se ne čini da će brzo doći do priznanja. Na nivou države još uvijek ne postoji Zakon o zaštiti žrtava torture. Zakon je ove godine usvojen u Republici Srpskoj, ali u Federaciji BiH još uvijek ne, i svi koji se u ovom bh. entitetu bore sa preživljenim traumama, prepušteni su sami sebi. „Zakon bi donio pravo na liječenje, priznanje za bol i traumu, i mjesečni novčani dodatak“, objašnjava Rahmanović i dodaje: „Mi smo radili na tome da se ovaj zakon usvoji na nivou države, ali on je završio u ladici, jer vlasti kažu da bi previše koštao".

Na pitanje kako društvo može da ozdravi i prevaziđe traume ova psihoterapeutica odgovara:

„Mi koji se nismo traumatizirali do sada u ratu, mi se možemo traumatizirati sada u ovoj političkoj situaciji u BiH. Ovo je čista tortura koja se sada vrši nad građanima. Trauma sama od sebe ne ide i može se preraditi samo ako situacija koja je traumatizirala nestaje. Ali čini se da situacija nije nestala“, zaključuje Rahmanović.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android