Već sedmicama vrvi na Terazijama u centru Beograda. Posebno kad je sunčano, tamo stotine ljudi, starih i mladih, mijenjaju sličice za Svjetsko prvenstvo. Paninijev album, za čije se popunjavanje ove godine mora izdvojiti barem stotinjak evra, tu uživa kultni status.

Kako je pisao portal Telegraf, pomama za mjenjažom nikada nije bila veća, „vjerovatno i zbog samog plasmana Orlova u Katar“.

„Orlovi“ su uopšte velika tema. Pivare i kladionice prikazuju namjenske TV-spotove, javnost se pita ko će igrati u navali protiv Brazila i čini se da idilu Svjetskog prvenstva remeti jedino to što se igra na pragu zime, umesto, kako treba, kad su svi u šortsevima uz roštilj.

„Svi znamo na koji način je Katar dobio priliku da bude domaćin, i manje-više šta se tamo dešavalo poslednjih godina. To jeste strašno, ali nažalost ne umanjuje ono što Svjetsko prvenstvo u fudbalu predstavlja za planetu“, kaže Marko Marjanović, kopirajter i radijski voditelj koji često dijeli ushićenje predstojećim turnirom sa svojim pratiocima na Tviteru.

„Ja ću, kao i većina sugrađana, gledati skoro sve utakmice na prvenstvu“, nastavlja Marjanović, dodajući da su bojkoti obično jalovi. Uz to, kaže, srpski sportisti su ranije često bili na meti sankcija, pa nije lako sad propustiti gledanje turnira za koji se reprezentacija izborila fer i sportski.

„Naposljetku, odluka da se fudbal gleda nije sazdana na logici, nije racionalna ili objektivna. Kao i sve u iskonskom sportu, i to je motivisano emocijama, čistim ili zaprljanim", dodaje on. 

Druženje, zabava i patriotizam

Ako biste na info-portalima u regionu potražili tekstove o eventualnom bojkotu Katara, našli biste kako prenose jedino vijesti iz Njemačke, ponekad iz Francuske ili Danske – o tome kako čuveni „Žuti zid“ – veliki navijački kop Borusije Dortmund – optužuje Katar za smrt hiljada radnika na gradnji stadiona. Ili kako zapadni gradovi, pabovi i pivnice neće prikazivati utakmice.

Slično je i u Hrvatskoj, gdje su priče o bojkotu „na marginama“, kaže Aleksandar Holiga, glavni urednik portala Telesport. „Priča o tome da bi reprezentacija trebalo da bojkotuje Svjetsko prvenstvo nije ni bilo. Nije ni one o navijačkom, u smislu odlaska u Katar, ali to je prije svega zato što u Hrvatskoj ne postoji ozbiljna organizacija navijača reprezentacije koja nije na neki način povezana sa Savezom.“

„Klupske navijačke grupe ne bave se reprezentacijom i dio njihovih članova odlazi na utakmice samo u individualnom aranžmanu, dok najveći dio ostatka mase predstavljaju event-navijači“, dodaje Holiga.

U jednoj anketi portala Index.hr – koja nije reprezentativna, ali broji oko 25.000 glasova – relativna većina od 44 odsto čitalaca izjasnila se protiv bojkota, 39 odsto za, a 17 procenata odgovorilo je sa „nije me briga“.

Svjetsko prvenstvo u zemlji koja je od nezavisnosti već bila druga i treća na svijetu, svakako je ogroman događaj. On, smatra Holiga, manje ima veze sa samim fudbalom i tvrdim jezgrom ljubitelja igre, a više sa zabavom, druženjem s jedne strane, „a s druge sa patriotizmom – ili, ako hoćete, nacionalizmom“.

Tu se izdvaja grupa navijača splitskog Hajduka koji su jedno vrijeme istrajavali u načelnom bojkotu reprezentacije, pa se tako i danas po Dalmaciji mogu naći kafići koji inače prikazuju fudbal, ali nikako hrvatsku reprezentaciju. „Ali razlozi za to su interni sukobi u hrvatskom fudbalu, a ne Katar“, dodaje Holiga.

Da li je bojkot „licemjeran“?

Na rubu medijskog spektra – sa desne strane – naći će se u Srbiji i Hrvatskoj primjedbe da se pobuna protiv Katara kao domaćina svela na „LGBT-propagandu“. Posebno jer su kapiteni mnogih zapadnih reprezentacija najavili da će oko ruke nositi traku u duginim bojama. Na olakšanje čini se većeg dijela publike – među njima neće biti Luka Modrić i Dušan Tadić.

U jednom komentaru na sportskom portalu sarajevskog Oslobođenja tematizuje se zapadno „licemjerje“ u pozivima na bojkot. Posebno se zamjera insistiranje na brojki od navodno 6.500 mrtvih radnika na izgradnji stadiona – koja je, piše, višestruko prenaduvana. 

„Onaj ko smatra da prvenstvo u Kataru treba bojkotovati može to napraviti bez ikakvih problema. Ako misli da će svijet tako biti bolje mjesto, još bolje“, piše u tom komentaru Kenan Kaloper. „Samo, ako već nije imao tako snažne stavove 2018. godine, kad se prvenstvo igralo u Rusiji, valjalo bi da novostečenu doslednost zadrži i za četiri godine, pa ukaže na nedostatke Kanade, Meksika i Sjedinjenih Američkih Država. Valjda je svačije zlo, zlo.“ 

Sagovornici DW imaju različita mišljenja o pozivima na bojkot koji najviše dolaze iz Njemačke. Kako kaže Aleksandar Holiga, nikada Katar ne bi dobio prvenstvo da se uzimala u obzir navijačka kultura i društvena uloga fudbala kao spone među ljudima. „Mundijal je inače festival fudbala, a ovaj je prvenstveno festival novca i sportswashinga izgrađen na eksploataciji radnika koja se graniči s ropstvom.“

On razumije ljude koji neće uključivati TV tokom prvenstva, ali ističe da o „mračnoj strani Mundijala" treba što više pisati, ne kako bi se oblatio Katar, nego da bi se koliko-toliko korigovale stvari u „daljoj komercijalizaciji elitnog fudbala i njegovoj transformaciji u industriju zabave“.

„Uostalom, nije Katar sam odlučio da organizuje Mundijal. To mu je, uz pomoć politike, omogućila krovna svjetska fudbalska mafija koja je institucionalizovala korupciju“, zaključuje hrvatski novinar.

Marko Marjanović pak smatra da priče o bojkotu uvijek dolaze sa Zapada, i da tu ima dvoličnosti. „Ne sjećam se bojkota kvalifikacija za isto to prvenstvo, niti bojkota Svjetskog prvenstva u Brazilu koje je Njemačka osvojila. I tada je bilo sličnih priča oko organizacije takmičenja.“

„Svima koji bojkotuju prvenstvo želim da se zalijepe super-ljepkom za zgrade svojih fudbalskih saveza i tako naprave pritisak na Fifu da povede istragu i procesuira sve krivce“, ironičan je Marjanović. „Dakle, našim prijateljima sa Zapada želim da radikalizuju borbu. A nadam se da ćemo se sresti na terenu negdje u četvrtfinalu.“