(Intervju sa Michelom Reimonom vodila je kolegica Sandra Schulz sa radija Deutschlandfunk.)

Sandra Schulz: Eurozona bez Grčke. Koliko je realan takav scenario?

Michel Reimon: Mislim da je to posljedni scenario kojem bi težio bilo ko iz EU. Ono što ovdje doživljavamo je partija pokera na visokom nivou. Aleksis Cipras, lider stranke Syriza i kandidat na izborima, želi da pregovara o dužničkoj politici unutar EU, o mjerama štednje na koje je Grčka prisiljena. On nema drugo sredstvo pritiska osim prijetnje da će Grčka prestati da plaća svoje dugove. Vlada u Berlinu to ne želi i stoga ulaže karte na blef i poručuje: "U redu, ako prijetiš time, onda napusti eurozonu."

Ali zar upravo to nije razlika u pozicijama ove dvije strane? Cipras u rukama nema nikakvo sredstvo pritiska, a njemačka vlada ga ima.

On ima sredstvo pritiska. To je jednostavno odbijanje da se plaćaju rate kredita. To bi naravno bila fatalna opcija. To znaju i Grci, a zna i Cipras. On ne želi da dođe do toga i upravo zato se njemačko Ministarstvo finansija suprotstavlja tom pritisku. Primjetno je da sa strane njemačke vlade, prvenstveno od visokorangiranih političara poput kancelarke Merkel ili ministra finansija Schäublea, nema direktnih reakcija na informacije koje smo čuli proteklih dana. U izvještaju portala "Spiegel" se pozivaju na informacije iz "krugova bliskih njemačkoj vladi". Zato odista vjerujem da se radi o blefu i da izlazak Grčke iz eurozone nije istinski cilj vlade u Berlinu.

Zar nije ispravno da se poveća pritisak upravo kada postoje razmišljanja Ciprasa i stranke Syriza da se odustane od mjera štednje?

To zavisi od procjene politike mjera štednje i kriznih mjera koje inače sprovodi EU. Vjerujem kako je greška Grčkoj nametati ovako brutalan kurs mjera štednje. Mislim da je budžetska politika EU proteklih godina potpuno pogrešno vođena i da je ispravno pružiti joj otpor. Stoga je za pozdraviti kada to ofanzivno radi vlada jedne od država EU. S druge strane, sprovođenje maksimalne prijetnje koju je Cipras izrekao sigurno ne bi bilo dobro za Grčku, a sigurno ni za EU. Još jednom, riječ je o partiji pokera. Sada bi sve strane trebalo da sačuvaju živce.

Grčka ima dugove u visini od 175 odsto brutodruštvenog proizvoda. Postoji li alternativa štednji?

Naravno. U cijeloj Evropi ima bogatstva na pretek. U Evropi se trenutno isključivo režu izdaci. To pogađa tržišta rada u svim evropskim državama. Samo ne u Njemačkoj jer je ona svjetski šampion u izvozu, a i unutar EU ima pozitivan uvozno-izvozni bilans. U većini drugih država taj kurs štednje je fatalan. Ono što nam je potrebno jeste preraspodjela dobara, rasterećenje najsiromašnijih kako bi u tom segmentu bila povećana potrošnja. Postoji ta mogućnost, ali nju sprječava vlada Njemačke.

Ipak, Grčka još uvijek nije uspjela da uspostavi funkcionalan poreski sistem, što je također zahtjev EU. Ima li alternative osim da se kaže - učinite to!

Ne. Grčku se ne može osloboditi njenog dijela odgovornosti za nevolju u kojoj se našla. Ali ne radi se o tome. Naravno da Grčka mora uspostaviti efikasan poreski sistem. Ali to je propust koji se ne može prabaciti na leđa Ciprasu. On do sada nije bio na vlasti ni minute, bili su to socijalisti i konzervativci. Njemu se mora dati šansa da to učini. Vjerujem da je to jedna od boljih tradicija Evrope, da se niko uoči izbora ne miješa u unutrašnju politiku druge zemlje. Ta tradicija je sada pogažena.

Šta će se desiti ako Cipras bude izabran? Može li se desiti da on bude izabran i da popusti?

Uvjeren sam u to da će popustiti, da će odustati od svojih maksimalnih zahtjeva. Još jednom - on je ponovio da želi da Grčka ostane unutar eurozone. To je dio njegove predizborne kampanje. On želi olakšice u programu mjera štednje. On želi niže kamate. On želi dozvolu da ponovo uvede minimalnu nadnicu. Ako mu se izađe u susret, onda će i on odustati od maksimalističkih prijetnji, jer on i ne želi da ih sprovede.

Vjerujem da je kompromis moguć i to kompromis koji nije u skladu sa neoliberalnom privrednom politikom Evrope. Sve ovo ne mora da znači katastrofu za Evropu. Naprotiv, ovo bi moglo da donese okretanje leđa potpuno pogrešnoj privrednoj i politici štednje koje su se vodile proteklih godina.

Zbog čega ste uvjereni u to? Za ostvarenje Ciprasovih izbornih obećanja potrebno je deset milijardi eura. Odakle bi taj novac trebalo da dođe? Iz Evrope?

Ne radi se o tome da se novcem iz Evrope finansiraju izborna obećanja. Radi se o tome da oni moraju da vraćaju dugove, između ostalog i Evropskoj uniji. Trebalo bi im se tu izaći u susret jer moramo potaknuti tržište u Grčkoj. Nezaposlenost među omladinom tamo iznosi 50 odsto. Možemo insistirati na nastavku kursa štednje, ali onda insistiramo i na nezaposlenosti omladine.

Stoga im trebamo dozvoliti da troše više novca. Pa ni Njemačka nakon Drugog svjetskog rata nije vratile sve dugove, nije isplatila svu ratnu odštetu, nego joj je bilo omogućeno da investira u svoju privredu. Tu mogućnost sada treba dati Grcima. Ako ne povećamo unutrašnju potrošnju u Grčkoj, onda će ta zemlja i njena privreda zauvijek ostati na koljenima.

(Michel Reimon je poslanik austrijske Stranke zelenih u Evropskom parlamentu.)