Dobitnici Novinarske nagrade „Srđan Aleksić“ za profesionalno izvještavanje u 2019 su novinari Tahir Žustra (Nova BH) i Gordana Vila (RTRS). Specijalnu plaketu je dobio i dopisik DW.
Oglas
Novinarska nagrada „Srđan Aleksić" dodjeljuje se za profesionalno i kontinuirano izvještavanje o marginalizovanim i ranjivim grupama u bh. društvu i za razvoj društveno-odgovornog novinarstva, a nagradu dodjeljuju Helsinški parlament građana Banjaluka i Mreža za izgradnju mira uz podršku Civil Right Defenders.
Specijalne plakete ove godine idu u ruke Amira Purića (Deutsche Welle), Nataše Tadić (TV N1) i Balkanske istraživačke mreže (BIRN).
Restoran bez računa u Velikoj Kladuši
01:43
Amir Purić, koga je nominovalo udruženje Naša zajednica iz Velike Kladuše, nagradu je dobio aza priloge posvećene izbjeglicama – ljudima u pokretu, u kojima je javnosti argumentovano i jasno predstavio kroz šta sve prolaze u Bosni i Hercegovini. Purić ukazuje i na ogromno kršenje ljudskih prava u zemlji koja je potpisnica brojnih međunarodnih konvencija.
Nataša Tadić, novinarka N1, dobitnica Specijalne plakete, donosi afirmativne, pozitivne priče o inkluziji i integraciji osobama s invaliditetom u društvo. U pričama lišenim patetike u prvom planu su njihove sposobnosti, a ne njihov invaliditet.
Na hrvatskoj granici ništa novo
01:52
This browser does not support the video element.
Specijalna plaketa po odluci žirija ide u ruke BIRN-a za dugogodišnje profesionalno i kontinuirano izvještavanje o najosjetljivijim pitanjima oko kojih nema i oko kojih još zadugo neće biti konsenzusa u BiH.
Na ovogodišnji Konkurs za novinarsku nagradu „Srđan Aleksić" stiglo je ukupno 20 prijava novinarki i novinara, te tri prijedloga nevladinih organizacija.
Novinarsku nagradu "Srđan Aleksić” ustanovili su 2010. godine nevladine organizacije Helsinški parlament građana Banjaluka, Fondacija Cure iz Sarajeva i Udruženje mladih novinara Republike Srpske, a nagrada je 2013. godine postala dijelom Mreže za izgradnju mira BiH.
Izbjeglice kao loptica u ping-pong igri lokalne i državne vlasti
Više od 4000 izbjeglica na području Unsko-sanskog kantona još uvijek su bez adekvatnog smještaja. Državna i lokalne vlasti ne mogu postići dogovor oko lokacije za migrantski centar.
Foto: DW/Amir Purić
Najteža situacija je u ovom kampu
Oko 400 izbjeglica u "ničijem" kampu u Velikoj Kladuši dočekuje još jedno kišno jutro. Protekle sedmice kiša i vjetar su u potpunosti porušili improvizirane šatore i pretvorili zemljište u močvaru ostavivši izbjeglice i bez ono malo stvari što su imali. Ovog jutra je još i dobro. Uz sitnu kišu može se čak i jutarnja kafa skuhati.
Foto: DW/Amir Purić
Druga svrha obuće
Gotovo sve u ovom kampu na sjeverozapadnoj granici BiH sa Hrvatskom je improvizirano. Tako cipele dobijaju sasvim novu funkciju - postaju pričvršćivač za najlon koji zaustavlja vodu da uđe u šator. Iako je Općina obezbijedila zemlju, vodu i struju za kamp, niko u potpunosti nije nadležan za njega. Ni Europska unija ne želi izbjegličke centre u neposrednoj blizini svoje granice.
Foto: DW/Amir Purić
Nedostatak tuševa najveći problem za žene
Ovi mobilni toaleti u kampu su njegov najfunkcionalniji dio. Problem predstavlja što su tuš kabine udaljene oko jedan kilometar od ovog mjesta. To posebno pogađa žene, koje rijetko napuštaju kamp.
Foto: DW/Amir Purić
Kuhanje pod kišobranom
Migranti koji su tu s malom djecom moraju i po ovakvim uvjetima pripremati doručak. Jedan obrok dnevno u kamp donose volonteri jedne humanitarne organizacije, ali tek popodne. Do tada se izbjeglice snalaze kako znaju.
Foto: DW/Amir Purić
Restoran za izbjeglice
Samci iz kampa, te više stotina migranata koji su u praznim kućama po gradu, na ručak dolaze u lokalni restoran koji već pola godine kuha samo za izbjeglice. Njegov rad finansiraju domaće i strane humanitarne organizacije, te građani Velike Kladuše. Procjenjuje se da je na sjeverozapadu BiH trenutno više od 4000 migranata, od čega većina u dva grada - Bihaću i Velikoj Kladuši.
Foto: DW/Amir Purić
Mustafa, izbjeglica-volonter
Halil (desno) je dio četveročlane ekipe kuhara koja dnevno podijeli između 500 i 800 obroka. Pri podjeli hrane i čišćenju stolova svakodnevno pomaže i nekoliko izbjeglica. Jedan od njih je i Mustafa (lijevo) iz Afganistana. Prije tri godine je krenuo iz domovine u kojoj su mu ostali supruga i troje djece. Još uvijek ne gubi nadu da će se skrasiti negdje u Europi.
Foto: DW/Amir Purić
Dok se čeka odluka, šatori (pro)padaju
Samo par kilometara od "ničijeg" kampa nalazi se pedesetak šatora koje je donirala Austrija. Međutim, sedmicama se čeka na konačnu političku odluku da se migranti prebace ovdje. Kamp bi bio pod brigom države, ali lokalna vlast se protivi takvom scenariju. Plaše se da bi taj kamp mogao postati centar za migrante iz cijele BiH.
Foto: DW/Amir Purić
Mektić u Velikoj Kladuši
Državni ministar sigurnosti je došao da uvjeri prestavnike lokalne vlasti kako je kamp privremeno rješenje dok se izbjeglice ne razmjeste drugdje po BiH. Ove sedmice počinje prebacivanje porodica s djecom u stari hotel u susjednom Cazinu, a privremeni migracioni centar će se, navodno, graditi na Medenom polju, lokaciji između Bihaća i Bosanskog Petrovca. Službena potvrda se čeka.
Foto: DW/Amir Purić
Masoud je "na putu" već tri godine
Čini se da u ping-pong igri prebacivanja odgovornosti između vlasti u BiH, samo izbjeglice niko ništa ne pita. Masoud (14) je sa sestrom i roditeljima već bio u izbjegličkom centru Salakovac kod Mostara, ali tamo nema granice, pa su došli u Veliku Kladušu. Iako su uvjeti u Salakovcu mnogo bolji, mogućnost prelaska granice je to što određuje migrantsku rutu.
Foto: DW/Amir Purić
Neki žele da ostanu u BiH
Migranti nam kažu da je preći granicu ovdje "mačiji kašalj" u poređenju s, primjerice, Mađarskom. Policija ih, najčešće, hvata tek u unutrašnjosti Hrvatske ili Slovenije, odakle ih - opet ilegalno - vraćaju u BiH. Neki od njih kažu da su već umorni od neuspješnih pokušaja da se domognu Europske unije. Sve je više onih koje zanima kako do azila u Bosni i Hercegovini.