„Sarajevo dosipa ulje u vatru", glasi naslov članka u švajcarskom Noje cirher cajtungu. Dopisnik tog lista iz Beograda Andreas Ernst nema dileme ko je otpočeo novu epizodu zatezanja odnosa u BiH – Bakir Izetbegović koji, kako se tumači, u Predsjedništvu BiH u ovoj stvari ima protiv sebe i predstavnika Srba i predstavnika Hrvata. Radi se o zahtjevu za reviziju presude po tužbi  BiH protiv Srbije za genocid. Taj zahtjev je, bez zajedničke odluke Predsjedništva, predat u „pet do dvanaest", piše list.

„Rasplamsana debata gura Bosnu u još jednu krizu. U Beogradu reaguju ogorčeno. `Neprihvatljivo je da Izetbegovićeva privatna inicijativa unazađuje odnose Srba i Bošnjaka za dvadeset godina`, rekla je ministarka pravde Nela Kuburović. Šef vlade Aleksandar Vučić obećava da neće dozvoliti da novi konflikti spriječe privredni oporavak zemlje. Izetbegović negira da priziva krizu. Nju, kaže, izazivaju oni koji su počinili agresiju na Bosnu i od tada rehabilituju ratne zločince."

Švajcarski list prenosi stav pravnika da su slabe šanse za uspjeh zahtjeva za reviziju presude jer je po tom pitanju Međunarodni sud veoma restriktivan i uzima u obzir samo činjenice koje su u posljednjih šest mjeseci izašle na svjetlost dana. „Nepoznato je kakvi su se novi svjedoci ili dokumenti sa takvom težinom navodno pojavili u posljednje vrijeme. Proces protiv Radovana Karadžića, političkog vođe bosanskih Srba, okončan je još prije godinu dana. A tokom procesa protiv generala Ratka Mladića do danas nisu iznijeti potpuno novi fakti."

Ernst dalje u tekstu tumači da je zahtjev za reviziju presude izazvan rokom koji bi inače istekao 27. februara. „Izetbegović želi da pokaže svojim političkim sljedbenicima da će učiniti sve kako bi ispravio nepravdu. Pitanje genocida budi jake emocije kod Bošnjaka i Srba. Bošnjaci su presudu iz 2007. doživjeli kao skandaloznu i poraznu, dok su je mnogi Srbi posmatrali kao oslobađajuću. Ona je to samo djelimično. Sud, naime, nije utvrdio samo da je armija bosanskih Srba u Srebrenici počinila genocid – što Beograd i predstavnici srpskog entiteta u Bosni do danas tvrdoglavo poriču. Sudije su uz to predbacile Beogradu da nije uradio ništa u njegovoj moći da spriječi genocid."

Autor dodaje da, osim priče o tužbi, hronične diskusije izaziva i pitanje legitimiteta cjelovite države koje uvijek iznova postavlja predsjednik RS Milorad Dodik. „Njegova politička agenda se u mnogome sastoji u tome da predstavi Bosnu kao palu državu i forsira srpsku autonomiju do nivoa državnosti. Djeluje bezmalo ironično da upravo on sada predbacuje Izetbegoviću da izaziva krizu institucija u nevoljenoj državi", piše ciriški list i zaključuje:

„Ali tako funkcioniše politika u Bosni: političari dva entiteta virtuozno prebacuju loptu iz jednog u drugo dvorište. Upozoravaju na zle namjere onih drugih i time dominiraju javnom debatom. Samo da nikom ne padne na pamet da priča o nečem drugom – recimo o ekonomskoj situaciji. Jer, kada je o tome riječ, sa obje strane plota izgleda jezivo: prosječna plata je 430 eura, kupovna moć trostruko manja od prosjeka zemalja EU. Penzioneri moraju da spajaju kraj s krajem sa manje od 200 eura, nezaposlenost je 25 odsto. Protest protiv ovih okolnosti odvija se mahom kupovinom avionske karte. Svake godine zemlju napušta oko 40.000 uglavnom dobro obrazovanih ljudi."

Dio odgovora na pitanje zašto je tako kako je nudi danas Vezer kurir: „Ko ovih dana putuje jugoistočnom Evropom i, umjesto sa političarima, priča sa upućenim posmatračima, istoričarima, politikolozima, naići će na strah za koji se vjerovalo da je davno pokopan", počinje Norbert Mapes-Nidik svoj tekst u bremenskom listu. „Sve dok je postojala nada u ulazak u EU, niko nije previše ozbiljno uzimao krize koje državice regiona proizvode u godišnjem taktu", piše ovaj dobar poznavala Balkana.

Zvanično još uvijek važi veliko obećanje dato na samitu EU u Solunu 2003. godine – EU nije kompletna bez država Zapadnog Balkana. Sa Srbijom se čak konkretno pregovara, piše Mapes-Nidik. Ali to su, navodi se u tekstu, rituali iza kojih se krije nestanak prave evropske perspektive.

„Vlasti u regionu tome se suprotstavljaju širenjem optimizma. Demonstrativna uvjerenost u pristupanje EU odgovara i njima i zemljama EU. Brisel može biti srećan što se kandidati baš ne guraju pred vratima. A vlasti se raduju što popušta pritisak EU da države sazru za članstvo, da se bore protiv korupcije, sprovedu temeljne reforme. Jedni bi kao da se prošire, drugi bi kao da pristupe. (…) Parola da se pristupanjem EU zapravo pristupa klubu bogatih je suštinski izgubila mnogo od svoje sjaja", dodaje se u tekstu.

Članak u Vezer kuriru se završava riječima: „Analitičari iz regiona jednodušno ocjenjuju da bez perspektive pristupa EU ne prijeti okretanje leđa Zapadu, već jačanje nacionalističkih pozicija – na svim stranama."