Od svrgavanja njegovog oca, posljednjeg iranskog šaha, sin Reza Pahlavi je gotovo pola stoljeća proveo u egzilu u Sjedinjenim Američkim Državama.

Tokom pobuna i ustanaka protiv iranskog režima posljednjih godina, uključujući i aktuelne s početka 2026. godine, Pahlavi koristi svoju platformu kako bi pozvao na snažnije djelovanje na ulicama Irana. Dok se protesti širom zemlje nastavljaju, on se predstavlja kao prosekularni i prodemokratski glas, koji podržava promjenu režima.

Rođen 1960. godine, Pahlavi je najstariji sin šaha Mohammada Reze Pahlavija i njegove supruge Farah. Zvanično je proglašen prijestolonasljednikom tokom očevog krunisanja 1967. godine, kada je imao samo sedam godina.

Međutim, Pahlavi se nije mogao vratiti u Iran od svrgavanja monarhije 1979. godine, koja je bila saveznik SAD-a. Pad režima uslijedio je kao odgovor na političku represiju i rastuću društvenu nejednakost i doveo do uspostave teokratskog režima koji zemljom vlada i danas.

U vrijeme revolucije Pahlavi je u SAD-u pohađao obuku za vojnog pilota. Kasnije je studirao političke nauke na Univerzitetu Južna Kalifornija i trajno se nastanio u Sjedinjenim Državama. Danas otvoreno govori protiv iranskog režima i pozicionira se kao zagovornik demokratije.

Kakav je Pahlavijev plan?

„Moja životna misija je da se stvore uslovi da iranski narod konačno može sam odlučivati o svojoj budućnosti na slobodnim i poštenim izborima", rekao je Pahlavi za DW 2023. godine. „Onog dana, kada Iranci izađu na birališta da odluče o svojoj budućnosti, moja misija će biti ispunjena a moja politička uloga završena."

Iako je javno podržao referendume, koji bi Irancima omogućili da sami odrede oblik buduće vlasti, Pahlavi se istovremeno nastoji pozicionirati za ključnu ulogu u tranziciji, pa čak i za dugoročnije vođenje zemlje.

Tokom dvanaestodnevnog rata Izraela i Irana u junu, Pahlavi se ponudio da bude privremeni vođa - u slučaju kolapsa sadašnjih vlasti.

„Danas sam ovdje da se stavim na raspolaganje svojim sunarodnjacima i povedem ih putem mira i demokratske tranzicije", rekao je na konferenciji za novinare u Parizu. „Ne tražim političku moć, već želim pomoći našoj velikoj naciji da u ovom kritičnom trenutku pronađe put ka stabilnosti, slobodi i pravdi."

Na toj konferenciji predstavio je niz planova i strategija za demokratsku tranziciju Irana, zasnovanih na principima „teritorijalnog integriteta, individualnih sloboda i jednakosti svih građana, te razdvajanju religije od države".

„O konačnom obliku demokratije kojoj težimo odlučit će iranski narod na nacionalnom referendumu", rekao je Pahlavi.

On je također naznačio mogućnost da Iran postane ustavna monarhija, slična drugim državama u kojima monarh ima simboličnu ulogu, dok izvršnu vlast imaju parlamenti, a potencijalno i demokratski izabran nosilac vlasti.

„Politička figura menadžera"

Nakon gotovo 50 godina u egzilu, Pahlavi i njegova porodica i dalje uživaju podršku dijelova iranske dijaspore. Mnoge grupe, koje najglasnije podržavaju Pahlavija, snažno su prisutne u medijima i na društvenim mrežama, koje su u Iranu strogo kontrolisane, što otežava procjenu stvarnog raspoloženja stanovništva unutar zemlje.

S obzirom na to da nekoliko generacija Iranaca nikada nije živjelo u monarhiji, ključno pitanje je da li bi zemlja 2026. godine podržala njen povratak.

Ipak, Pahlavi bi mogao igrati važnu ulogu u tranziciji iz Islamske Republike u demokratsku državu Iran.

„U jednom trenutku ovom pokretu će trebati politička figura menadžera, pa i ličnost oko koje će se ljudi okupiti", kaže za DW Alex Vatanka, stručnjak za regionalnu sigurnost iz američkog Instituta za Bliski istok. „Niko nema takvo ime, prepoznatljivost i porijeklo kao Pahlavi, iako ga čeka težak put uvjeravanja skeptika da može biti pouzdan menadžer u tranziciji Irana nakon Hameneija, a ne neko ko bi odmah pokušao konsolidirati vlast u svoju korist."

Pahlavijevi međunarodni potezi mogli bi, međutim, potkopati njegovu podršku unutar Irana. Posljednjih godina susretao se s brojnim svjetskim liderima. Najznačajniji je bio njegov susret s izraelskim premijerom Benjaminom Netanjahuom tokom posjete Izraelu u proljeće 2023. godine, koji je ostao jedan od njegovih ključnih saveznika.

S obzirom na višedecenijsko neprijateljstvo Irana i Izraela, ta saradnja predstavlja problem za mnoge Irance, koji Netanjahuovu vladu vide kao agresora, naročito nakon dvanaestodnevnog rata u junu.

Skora tranzicija malo vjerovatna

I dalje postoji velika neizvjesnost oko toga mogu li aktuelni protesti srušiti režim mula u Iranu. U porukama na društvenim mrežama Pahlavi je pozivao na nastavak štrajkova i protesta. U novije vrijeme njegovi su tonovi oprezniji, naročito nakon represije nad demonstrantima.

Iako je opozicija ohrabrena činjenicom da su se protestima u Teheranu pridružili i trgovci, koji su istorijski uvijek bili naklonjeni režimu, posmatrači ostaju skeptični prema mogućnosti brze demokratizacije.

„Ova iranska država je duboko etablirana i u stalnom kriznom modusu kako institucionalno, tako i kroz svoje sigurnosne strukture", kaže za DW Arshin Adib-Moghaddam, kopredsjedavajući Centra za iranske studije pri SOAS Univerzitetu u Londonu. „Sami protesti neće dovesti do promjene sistema. Ozbiljni poznavaoci Irana znaju da je većina onoga što danas čujemo politička fatamorgana, daleko od stvarnosti na terenu."

Sličnog je mišljenja i Vatanka, koji smatra da će presudni faktori biti sposobnost demonstranata da dugoročno održe prezentnost na ulicama, pritisak onih koji mijenjaju stranu unutar režima, kao i uticaj vanjskih aktera poput SAD-a i iranske dijaspore.

„Pitanje nije samo da li vlasti u Iranu mogu savladati ove proteste, već da li imaju snage da obuzdaju sljedeće, koji čekaju da buknu ukoliko ovaj talas ne dovede do pada režima", zaključuje Vatanka.