Prošlo je pet minuta otkako je školsko zvono označilo kraj nastave u „Arab Evangelical Episcopal School" u Ramallahu. Djeca u školskim uniformama izlaze kroz kapiju, nestrpljivi roditelji parkiraju auta u drugom redu. Preko puta škole nalazi se supermarket. Tu stoji 17-godišnja Samara sa svojim prijateljicama. Najava da će više država priznati Palestinu duboko je dirnula ovu učenicu završnog razreda. Kaže da je to ispunjava ponosom. „Ako Bog da, ovaj korak će ohrabriti još zemalja da nas priznaju. To će ojačati svijest ljudi ovdje. Pomoći će nam da se oslobodimo okupacije.“

Više jevrejskih naselja, više kontrolnih punktova

Međutim, samo mali broj mladih ljudi na okupiranoj Zapadnoj obali dijeli Samarinu euforiju. Prema aktuelnim anketama, većina mladih je vrlo skeptična prema rješenju o dvije države ili ga čak odbacuje. Razlozi za to su brojni.

Nova generacija odrasta bez mirovnih pregovora. Mnogi jednostavno ne vide nikakve znakove političkog rješenja. Uz to dolazi i stvarnost okupacije: svakodnevni život obilježen je ograničenjem slobode kretanja, izraelskim kontrolnim punktovima i stalnim širenjem naselja jevrejskih doseljenika. Sve to je ozbiljno narušilo povjerenje u ostvarivost rješenja o dvije države.

Skoro bez nade

„Nerealno“ – tom riječju Ahmad opisuje rješenje o dvije države. Doduše, raduje ga moguće priznanje, pa ipak se pita: "Ali, šta nam to donosi?"

Ahmad se kreativnim radom nosi s osjećajem nemoći: aktivan je kao influenser. Zajedno s bratom objavljuje videozapise na Facebooku i Instagramu, u kojima predstavljaju palestinska mjesta – kako na okupiranoj Zapadnoj obali, tako i u Izraelu. Njihov profil se zove „This is Palestine".
„U trenutnim okolnostima, s izraelskom okupacijom, rješenje o dvije države je jedva moguće“, kaže Ahmad. „Danas su, na primjer, okupacione trupe opet ušle u Ramallah. Na svakom ulazu i izlazu postoje izraelski kontrolni punktovi."

„Moramo biti realniji"

U blizini škole u Ramallahu otvoren je novi kafić. Vlasnica Dhikra (25) je došla na ideju da spoji prostor za kreativne radionice s kafićem. I ona prilično trezveno gleda na aktuelne rasprave o priznavanju i zahtjeve za rješenjem, koje podrazumijeva dvije države.

Većina Palestinaca, kaže ona, želi jednu državu – slobodnu Palestinu: „Od rijeke do mora. Istovremeno, moramo biti realniji. Jer, ljudi ovdje na kraju žele ista prava. Žele se slobodno kretati u svojoj zemlji."

Izraz „od rijeke do mora“ odnosi se na područje između rijeke Jordan i Sredozemnog mora. Za većinu Izraelaca i mnoge Jevreje širom svijeta, to je poziv na uništenje države Izrael. Za mnoge Palestince, poput Dhikre, ta formulacija predstavlja kraj izraelske okupacije i mogućnost palestinske države na trenutno okupiranoj teritoriji.

Dhikra kaže da je, u poređenju s većinom Palestinaca, ona privilegovana, jer ima američki pasoš. Njen otac je iz okoline Jerusalema. Rođena je u SAD-u i u Ramallahu živi tek godinu dana. Kaže da bi, ako poželi, mogla jednostavno ponovo spakovati kofere – ali to ne želi.

„Vjerujem u ideju palestinske države", kaže Dhikra. „Moj san je da ostanem ovdje, bez obzira na to da li su vremena teška, lijepa ili tužna. Ne želim sada reći nešto poput ‘Budućnost će biti u miru'. Potom, razmišlja i dodaje: „Ipak, da. Ko ne želi mir? Ko ne želi jednostavno živjeti slobodno?"