Strojni park profesora Simona Blackmorea ne izgleda kao ilustracija s naslovne fotografije – to je tek vizija umjetnika, ali njegovo istraživanje ide u tom smjeru. On je na čelu odjela za robotiku britanskog Nacionalnog centra za preciznu poljoprivredu na sveučilištu Harper Adams u Edgmondu i zasad su njegovi strojevi još goleme mašine, u pravilu priključene na konvencionalne traktore.

Ali u tim mašinama se događa revolucija u poljoprivredi: prepuni su elektronike, senzora i kamera koje studiraju svaku biljku preko koje prelaze, provjeravaju sve parametre i biljke i tla na kojem ona raste, da li su je napale štetočine, bolesti, koliko je vode i mineralnih tvari u tlu...

„Razvijamo čitav spektar novih, pametnih strojeva koji će možda moći zamijeniti i traktor i strojeve za ubiranje uroda. A stvaramo i sustave koji će nam omogućiti da izbacimo herbicide iz uporabe. Tako se jedan od projekata kojeg imam zove 'laserski uništavač korova'", hvali se profesor Blackmore?

Ošini kukolj laserom!

Laserom protiv korova? U koje smo to stoljeće došli? Doduše, profesorov Hyperweeder (hiper-korovač) je još uvijek pozamašnih dimenzija, ali on je već sposoban prepoznati 26 vrsta korova i razlikovati ih od korisne biljke. A kad prepozna biljku koja tamo raste nepozvana, onda zna točno naći njezin meristem, tvorno tkivo biljke i onda postane nasilan: „Stroj koji već funkcionira je opremljen kamerama i računalom koje otkriva korov među biljkama. Kad ga nađe, onda računalo aktivira štrcaljku ili laser velike snage koji se usmjerava na korov i uništava ga bez da ima ikakvog učinka na korisnu biljku ili tlo", kaže profesor Blackmore.

Štrcaljku? Da, jer postoje dvije verzije tog super-stroja: jedna koristi laser i pupoljak biljke „skuha" na 95° C, a druga štrca konvencionalni herbicid točno na sam list korova – i taj herbicid onda lako može biti i glifosat. Jer računalo točno zna koliko je korov velik tako da i taj herbicid može biti postavljen na štetnu biljku u količini točnoj na djelić mililitra, kaže nam profesor. Jer sad nije toliki problem sam herbicid, nego što se silom prilika on mora štrcati i tamo gdje treba i gdje ne treba, po zemlji, korisnoj biljci i onda ipak možda i po korovu.

Ovako, potroši se jedva jedan postotak herbicida, a to onda i poljoprivrednik osjeti u svom novčaniku. Upravo je to smisao te „precizne poljoprivrede" koji bi mogao dramatično promijeniti i obradu polja, ali i troškove u poljoprivredi. Sve u svemu, urod postaje bogatiji, šteta po okoliš je daleko manja – a on zarađuje više novca. Obzirom na sve više stanovnika našeg planeta i ograničenu količinu obradivih površina, profesor ne vidi alternativu ovakvoj „održivoj intenzifikaciji" poljoprivrede uz pomoć informatike i robota.

Mali, korisni i jeftini

Drugi korak za profesora će svakako biti drastično smanjiti te strojeve: upozorava nas da zapravo uopće ne postoji tehnologija koja se bavi obradom malih poljoprivrednih dobara. Da, novi traktori su sve veći, sve snažniji i sve „pametniji", ali oni se isplate tek na velikim poljima. U stvarnosti, prosječna veličina poljoprivrednog dobra u Aziji nije niti pola hektara. Povrh toga, takvi veliki, teški traktori i strojevi čine zlo i tlu preko kojeg prelaze: komprimiraju ga i uništavaju. Tako je nužno i orati svake godine kako bi zemlja postala opet prhka prije nego što se zasadi novi urod.

„Oranje, drljanje, rasipanje, to radimo svake godine. Na to odlazi i do 90% energije koja se potroši u poljoprivredi" – i što je zapravo tek popravljanje onoga što su teški strojevi učinili prethodne godine, kaže profesor Blackmore. I to je opterećenje za okoliš, u potrošnji energije i opet – muka za novčanik poljoprivrednika. Jer treba platiti i traktor i njegovog vozača da napravi te teške poslove.

Naravno da će možda biti potrebno ponekad „prevrnuti" zemlju, ali ne tako često kao sad. A ako te poljoprivredne robote uspiju stvoriti dovoljno učinkovite, malene – i jeftine da bi ih kupili ili barem iznajmili, to bi moglo značiti posve drugačiju dimenziju poljoprivrede i prihoda za poljoprivrednike.

Rat je počeo

Osnovno je da i na poljima „trebamo prestati razmišljati kako je sve u prosječnim vrijednostima i dimenzijama" gdje je potrebna gola i sve veća sila, kaže profesor. Načelo takve fleksibilne agrokulture je uzeti u obzir i lokalnu kvalitetu tla, vrijeme, mikroklimu, bolesti i sve ostale čimbenike, kaže profesor Blackmore. I nije jedini: i u drugim zemljama se eksperimentira robotima, automatskim letjelicama i svim mogućim strojevima u poljoprivredi.

A što ako robot naiđe na zeca? Ili krticu ili običnog poljskog miša? Hoće li i njemu prirediti iznenađenje laserom? Ili barem alarmirati kućnu mačku? O tome u ovom institutu još ne razmišljaju. Ali „rat zvijezda" je već počeo i na oranicama.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android