Nastasija Kordila-Balke sjedi za stolom između Milene i Julijana. Pokazuje osam prstiju, a Julijan treba da ih prebroji. U toku je čas matematike. Učenici prvog razreda govore mješavinu engleskog i njemačkog. Mnogi đaci su tek od skoro u Njemačkoj.

Nalazimo se u novoj osnovnoj školi Lehe u Bremerhafenu koju pohađa veliki broj djece migranata, kao i one iz siromašnih porodica. Nastasija zna kako je to i baš zato voli što tu radi. Želi da podrži tu djecu. Ona je pedagoška asistentkinja u nastavi. Za nju, to nije nešto što se podrazumijeva:

„Da pripadnica Sinta postane državna službenica ili da radi u javnom sektoru, toga nije bilo. To je za mene bilo nedostižno. Nisam ni morala da razmišljam o tome, toliko je to bilo daleko."

Sinti i Romi su i dalje diskriminisani u njemačkom obrazovnom sistemu. To često spriječava napredak u obrazovanju i u životu, što pokazuje i izvještaj Nezavisne komisije za anticiganizam iz 2021. Komisija je dve godine ispitivala situaciju u kojoj se nalaze Sinti i Romi.

Nastasija nam pokazuje školu. Šetamo hodnicima oblijepljenim šarenim umjetničkim radovima djece. Hoda brzo i objašnjava. Brzo i govori. Može se reći da je Nastasija navikla da uradi mnogo za kratko vrijeme. Ima 38 godina i majka je troje djece. Radi puno radno vreme, studira, volontira i njeguje jednog člana porodice.

Na ulazu prolazimo pored natpisa: „Svako je različit. Svako je lijep. Svako je nešto posebno." Svakoga dana tu piše nešto novo, nešto što motiviše učenike. Na ogledalima u toaletima su rečenice poput: „Jedinstvena si“, „Prelijepa si“. Nastasija kaže da djeca treba da se osjećaju cijenjena i osnažena da idu svojim putem.

Nastasija je drugačije doživljavala godine u osnovnoj školi. „Svejedno koliko sam se trudila, nastavnici nisu marili. Postojala je slika o nama koju nismo mogli da promijenimo.“ U Bremerhafenu je prezime „Balke“ poznato – svi su znali da je ona pripadnica Sinta, jer mnogi muzičari Sinti nose to prezime.

Nastasija je sa svojim ocijenama mogla da ode u Real-šule, ali je njena učiteljca rekla da bi joj bilo bolje u Haupt-šule. „Za mene je to bilo poražavajuće. Moja majka je bila tako ponosna što sam dobila tako dobre ocjene, a i ja sam bio jako srećna.“

Njena majka, tetke i stričevi su svojevremeno slati direktno u „specijalne škole“, danas se te škole u Njemačkoj obično zovu drugačije, Forder-šule. Namijenjene su učenicima sa smetnjama u učenju i razvoju.

U razgranatom i višestepenom školskom sistemu, Forder-šule pripada najnižem školskom tipu. Zatim slijedi Haupt-šule. Sinti i Romi se posebno često šalju u Forder-šule odnosno specijalne škole. I to ne samo u Njemačkoj, već, kako pokazuje Izvještaj o anticiganizmu – širom Evrope.

Samo mali broj Sinti i Roma uspijeva da završi fakultet. U okviru studije „RomnoKher" iz 2021. intervjuisano je 614 ljudi iz zajednice Sinta i Roma u Njemačkoj. Samo 1,7 odsto ima bačelor, samo 1,9 odsto master.

Nastasija je uspjela da napreduje: srednja škola, matura u večernjoj školi, stručna obuka za domaćicu, sve dok nije stigla do univerziteta.

Sjedi za svojim radnim stolom – to je mali radni kutak u spavaćoj sobi. Laptop-računar, radna sveska, knjiga i blok za bilješke. Studira socijalnu pedagogiju, četvrti semestar: „Uvijek me je fasciniralo to zašto je društvo takvo kakvo jeste? Zašto ljudi rade ono što rade? Zašto su ljudi rasisti ili imaju predrasude?“

To su pitanja koja su oduvijek bila dio Nastasijinog života, kao i života njene porodice. Rasističke predrasude često su razlog zašto se Sinti i Romi šalju u pomenute škole niskog ranga. Nastavnici su pretpostavljali da nemaju preduslove za škole sa prohodnošću do viših škola ili univerziteta, ili da nisu zainteresovani za obrazovanje. Međutim, studija „RomnoKher" pokazuje da preko 80 odsto ispitanih smatra da je obrazovanje važno. Ipak, prema studiji, Sinti i Romi se doživljavaju kao teret, često i prije nego što nastavnici lično upoznaju djecu.

To je Nastasija doživjela i kao roditelj. Njena ćerka Delaja promijenila je školu u drugom razredu. Prvog dana škole, učiteljica je rekla da njena kćerka mora da ponavlja prvi razred. Kasnije je, bez znanja Nastasije, Delaja testirana na diskalkuliju – poremećaj sposobnosti računanja. U osnovnoj školi je stalno imala dvojku iz matematike i morala je na dopunsku nastavu iz njemačkog. Na njenom svjedočanstvu piše: „Delaja pokazuje veliko interesovanje za muziku. Pleše i pjeva s velikom radošću i posvećenošću.“

Nastasija smatra da je to tipičan stereotip o Sintima i Romima: „A ljudi kažu: ’Baš si osjetljiva’. Da, moja ćerka je muzikalna, ali ja ovdje vidim rasizam. To sigurno nije bilo toliko isticano kod druge djece."

Danas Nastasijina ćerka ide u sedmi razred gimnazije – to je škola najvišeg nivoa. Ima četvorku (vrlo dobar) iz njemačkog i matematike.

Ono što Nastasijina porodica doživljava zove se strukturalni rasizam. Rasizam kao struktura omogućava da se nejednakost legitimiše i „normalizuje“. Pritom se radi o istorijski uspostavljenim odnosima moći. Sinti i Romi su proganjani vijekovima. Nakon nacističkog terora, marginalizacija se nastavila. Nacistički genocid nad Sintima i Romima politički je priznat tek 1982. Rasističke predrasude i dalje postoje: Sinti i Romi su „lijeni" i ne prilagođavaju se većinskom stanovništvu.

Pred kraj dana Nastasja ponovo otvara laptop – zadužena je za Fejsbuk-stranicu Udruženja studenata Sinti i Roma. I kaže: „Proći će mnogo vremena dok se problemi ne riješe. Ali, mi smo osnaženi, imamo glas i učestvujemo u akademskom obrazovanju uzdignute glave."

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu