Ronald Johnson karijeru je počeo u američkom Marinskom korpusu, gdje je napredovao do čina brigadnog generala. Učestvovao je u operaciji „Iračka sloboda“, a 2006. godine i u evakuaciji američkih građana iz Bejruta. Bio je i vojni posmatrač Ujedinjenih naroda u Libanu i na Sinaju.

Nakon penzionisanja ostao je aktivan u oblasti sigurnosti i odbrane. Johnson nije karijerni diplomata i nema ranije diplomatsko iskustvo u Bosni i Hercegovini ili na zapadnom Balkanu. U autorskom tekstu za Washington Reporter iz prošle godine zagovarao je jačanje američke proizvodnje naoružanja kroz saradnju sa saveznicima. U tom kontekstu direktno je spomenuo BiH.

Takva ideja nije bez osnove. Stručnjak za namjensku industriju Berko Zečević je u razgovoru za DW iz februara 2024. godine govorio je o mogućnosti povećanja proizvodnje u fabrici „Pretis“ u Vogošći, uz ulaganja i uključivanje dodatnih kapaciteta. Prema Zečevićevim procjenama iz 2024. godine, proizvodnja bi mogla doseći oko 100.000 projektila godišnje. U to vrijeme Evropa je proizvodila oko 650.000 komada municije velikog kalibra godišnje.

Različita očekivanja

Za transatlantsko partnerstvo i razvoj takve saradnje potrebno je stabilno političko i sigurnosno okruženje, a očekivanja od novog američkog ambasadora u BiH su politički nijansirana.

Profesorica Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci Nina Sajić za DW kaže da je još nakon Trumpove pobjede na predsjedničkim izborima u novembru 2024. godine očekivala manje jednostran pristup američke politike prema Balkanu i veću spremnost Washingtona da čuje i srpsku perspektivu. Više od godinu i po kasnije, smatra da se već mogu uočiti određeni signali u tom pravcu.

Za Sajić bi suštinska promjena bila da se BiH prestane posmatrati „gotovo isključivo kroz jedan, sarajevski politički filter“ te da se Republika Srpska i njeni legitimni predstavnici tretiraju kao sagovornici s kojima se direktno razgovara, a ne kao objekat politike o kojem se razgovara sa drugima.

U RS-u očekuju manje intervencionizma

Ako Johnsonov dolazak bude dio takvog šireg pristupa Trumpove administracije, očekuje promjenu prije svega u metodu američke diplomatije – manje intervencionizma u unutrašnjim političkim odnosima i više insistiranja na direktnom dijalogu i dogovoru domaćih političkih aktera. To bi, po njenom mišljenju, moglo imati pozitivan efekat i na odnose unutar BiH.

Dugogodišnja praksa u kojoj pojedini domaći akteri očekuju da međunarodni predstavnici intervenišu u njihovu korist, smatra Sajić, nije podsticala kompromis, već je često smanjivala potrebu za njim i stvarala svojevrsnu „kulturu zavisnosti od međunarodne intervencije“.

Ako poruka Washingtona bude da se rješenja moraju tražiti prvenstveno između domaćih političkih aktera, to bi, zaključuje Sajić, moglo vratiti dio političke odgovornosti tamo gdje ona i pripada – prije svega institucijama i izabranim predstavnicima u BiH.

Hrvatski pogledi

Politolog Ivan Sitarski, predsjednik Instituta za društveno-politička istraživanja iz Mostara, smatra da je za hrvatsku politiku u BiH, ali i šire, povoljna okolnost to što se nesuglasice Trumpove administracije s tijelima Evropske unije i pojedinim državama članicama s početka njegovog drugog mandata nisu pokazale dovoljno dubokim i trajnim da bi ozbiljnije ugrozile transatlantske odnose.

U takvim okolnostima, koje protivrječe prognozama, pa i željama mnogih aktera s radikalne ljevice i desnice, moguće je ostvariti istovremeno produktivnu saradnju i s Washingtonom i Bruxellesom, na dobrobit BiH kao „federalne države i svih njenih konstitutivnih naroda i građana“.

Uslove za to, napominje Sitarski za DW, pruža ne samo pristup Trumpove administracije, u kojem je neuporedivo manje nego u svim prethodnim prisutan „neodgovorni mesijanski intervencionizam u korist unitarističkih snaga u BiH“, već i postepeno slabljenje takvog stava u institucijama EU-a i na političkim scenama njenih članica. „Nema razloga ne vjerovati da će i novi veleposlanik Johnson djelovati u duhu konstruktivnog realizma usmjerenog na obranu postojećeg, dakle federalističkog Ustava BiH“, kaže Sitarski.

Biznis prije svega?

Profesorica Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu Nedžma Džananović Mirašćija smatra da je o mogućoj kandidaturi Johnsona još rano iznositi čvrste prognoze, imajući u vidu proceduru imenovanja, ali i „fleksibilnost i taktike Bijele kuće koje potiču neizvjesnost“. Umjesto prognoza, kaže, može govoriti o racionalnim pretpostavkama.

Racionalno je očekivati da će prioriteti poput energetike i namjenske industrije ostati na dnevnom redu, ističe Džananović Mirašćija za DW, kao i da u tome neće biti previše suptilnosti. „Ova administracija upravo i izbjegava imenovanje karijernih diplomata, kako osnovna politička poruka ne bi bila razblažena zbog eventualne diplomatske kurtoazije“, kaže ona.

BiH je „veći izazov“, posebno uz proruske aktere

Kao jedan od izazova za novog ambasadora vidi širi međunarodni kontekst u BiH, prije svega prisustvo Evropske unije i njenih članica, koje je, kako ocjenjuje, samo po sebi kompleksno, a odnedavno i „dobro uzdrmano“. Posebno će, smatra, biti zanimljivo pratiti dinamiku koju će novi ambasador imati s drugim visokopozicioniranim američkim diplomatama, uključujući Louisa J. Crishocka, vršitelja dužnosti visokog predstavnika u BiH, kao i sa šefom misije OSCE-a.

„Lokalni politički i međunarodni kontekst u BiH često predstavlja znatno veći izazov nego se to čini kad gledate iz Washingtona D. C.“, upozorava. U konačnici, smatra Džananović Mirašćija, novi ambasador, posebno imajući u vidu da nije karijerni diplomata, treba da donese novi pristup i dinamiku. Prethodna administracija, iako je većina njenih aktera dobro poznavala Balkan i lokalni kontekst kroz decenije, ostavila je, prema njenoj ocjeni, ojačane proruske aktere u regionu. „Nadaćemo se da će ova ekipa donijeti bolje rezultate“, zaključuje.