Izbori znaju da budu zanimljivi. Posebno kada se ne zna od samog početka ko će biti pobjednik. Utoliko bi predsjednički izbori u Rusiji mogli da budu uzbudljivi poput sadržaja telefonskog imenika iz Čeljabinska. Svima – pa tako i kandidatima na izborima – je jasno: pobjednik će biti Vladimir Putin. Na kraju krajeva, Kremlj kontroliše televiziju, raspolaže najvećim novcem i može da posegne za aparatom vlasti, uključujući i bezbjednosne službe. Čak i da postoji kandidat koji bi Putina ozbiljno mogao da ugrozi, teško da bi mogao da nastupi na izborima.

Kremlj zato može da bude zadovoljan onim što slijedi narednih nedjelja i mjeseci: izbornoj bici, koja to nije. Takmičenje u kojem predsjednik ostaje državnik koji ne mora da se obazire na konkurenciju.

Velika izlaznost kao kriterijum uspjeha

 

Ali vlada želi više od pobjede. Želi nadmoćnu pobjedu, sa velikom izlaznošću: oko 70 procenata, bilo bi poželjno. To je teško ostvarljivo. Ivan Ivanović se opravdano pita: zašto da se po snijegu mrcvarim do glasačke kutije, kada će Vladimir Putin ostati predsjednik? Ako to de facto nisu izbori, običan ruski građanin će radije ostati kod kuće, po sistemu: „Neka sa svojim bjeloruskim izbornim posmatračima broje šta hoće!“

To glumatanje Vladimiru Putinu zapravo uopšte nije potrebno. Jer, i nezavisne ankete pokazuju da je on jasan favorit. Čak i da se radi o pravim, fer izborima, ovaj 65-godišnjak bi pobijedio. Njegova tajna ostaje zašto izbjegava taj rizik. Možda se boji demonstracija: možda vjeruje da bi mnogi njegovi zemljaci mogli da zaborave popularnu aneksiju Krima ili da njemu zamjere zbog opadajućeg životnog standarda.

U odnosima moći u Rusiji, 2018. godine ne bi trebalo da bude značajnih promjena. Zanimljivije bi moglo biti šta će se dešavati nakon izbora, 18. marta. Hoće li Putin ciljanim kadrovskim odlukama pripremiti zemlju za vrijeme nakon njega? Astrolozi Kremlja spekulišu ko bi mogao da bude novi premijer. Aktuelni premijer Medvedev djeluje oslabljeno. Optužbe da je stavio milione u svoj džep ne jenjavaju. Da li će za njegovog zamjenika Putin imenovati nekog liberalnog ekonomskog stručnjaka ili nekog iz bezbjednosnog aparata? Bilo kako bilo, to bi mogla da bude prekretnica za budući kurs Rusije.

Novi faktor moći na Bliskom istoku

I kada se radi o spoljnoj i bezbjednosnoj politici. S obzirom da se Amerikanci iz mnogih oblasti povlače kao sila koja se brine za red, Rusija i Kina nastoje da popune taj vakuum moći. Na Bliskom istoku, gdje Rusija do prije nekoliko godina nije bila neki značajan faktor, predsjednik Putin se u međuvremenu snažno umiješao. Njegov čovjek u Siriji, predsjednik Asad, ostaje na funkciji. Ako ništa drugo, Rusija se za to izborila.

Sa druge strane, slabijih pomaka bi 2018. godine moglo da bude u rješavanju ukrajinske krize. Moskva ni u novoj godini neće odstupiti od Krima, niti će prestati da podržava stanovništvo na istoku zemlje, koje govori ruski jezik. Sankcije Zapada zato će i dalje ostati na snazi. Obje strane čekaju. Primjena sporazuma iz Minska zapinje. Odnos snaga u Ukrajini neće promijeniti čak ni američka masovna isporuka oružja. Rusija se nada da će zanimanje u Vašingtonu i Briselu za taj region vremenom oslabiti.

Dobar domaćin. I bezbjedan?

Na ljeto Putin može da uživa u pažnji koju će privući Svjetsko prvenstvo u fudbalu. Čak i ako domaći fudbaleri ne ostvare najbolji rezultat: Rusija će učiniti sve da bude dobar domaćin. Ali opasnost prijeti od terorističkih napada islamista, IS boraca koji se vraćaju iz Sirije ili Iraka. Samoubilačke napade na javnim mjestima je teško spriječiti. Dobilo bi se mnogo kada bi američke i ruske službe sarađivale barem u borbi protiv terorizma. Ali Vašington ni za to nije spreman. Hladni mir se ne završava.