Od kraja septembra Kupjansk je zatvoren - u grad se više ne može ni ući ni izaći. Tamo se sada nalaze ruski vojnici, koje ukrajinska vojska pokušava da potisne. Ni spasioci koji bi mogli da izvuku ljude na sigurno, više ne mogu da uđu u grad. Uplašeni stanovnici bježe sami, na svoju ruku.

To je učinila i 75-godišnja Valentina, koja je živjela na sjevernoj periferiji Kupjanska. Uz pomoć jednog sugrađanina uspjela je da stigne do sela Ševčenkovo na zapadu, odakle su je volonteri prevezli dalje u Harkov. Tamo smo se sreli sa njom, u tranzitnom centru za raseljene.

Valentina kaže da je odlučila da pobjegne nakon što su joj u dvorište došla dvojica ruskih vojnika tražeći svoje saborce u gradu. Jedan od njih joj je prijetio granatom. „Vidjelo se da je taj Rus bio vrlo pijan. Onda je pitao gdje su ukrajinski vojnici. Rekla sam: ‘Kod nas nema ni vaših ni naših. Ovdje žive samo starci'", sjeća se ona.

Već četiri mjeseca u gradu ništa ne funkcioniše – nema komunikacija, ni struje, ni vode, ni gasa, priča Valentina. Sve prodavnice su zatvorene. „Granatiranje je strašno. Sve je uništeno. Sve je crno i spaljeno", kaže ona, „a dronovi lete… Kad nekog ugledaju, prvo lebde u mjestu, pa se onda obruše na žrtvu. Mnogo ljudi gine."

Volonteri sada vode Valentinu u sklonište, gdje živi nekoliko stotina interno raseljenih ljudi. Ali starica već sada tuguje za svojim domom. „Ljudi poput nas teško se odriču svoje kuće, dvorišta i vrta. Rod je ove godine bio dobar. Sve sam unijela u podrum i zaključala, kako i treba. Ali da li će ostati netaknuto? E, to je pitanje", kaže tužno.

Pomoć socijalnih radnika

Od septembra broj zahtjeva za evakuaciju iz okruga Kupjansk se povećao – svakodnevno u „Koordinacioni centar za humanitarnu pomoć", koji je zadužen za provođenje evakuacija, stiže više od sto prijava, priča rukovodilac akcije Bohdan Jahno. „Nažalost, mnogi ljudi čekaju do posljednjeg trenutka. Broj zahtjeva koje ne možemo da obradimo raste iz dana u dan. A kad ljudi pokušaju sami da se upute na put, mogu postati meta dronova."

Prema podacima UNHCR-a, trenutno u Ukrajini ima oko 3,8 miliona interno raseljenih lica, dok ukrajinske vlasti navode brojku od 4,6 miliona. To su Ukrajinci koji su od 2014. godine - nakon aneksije Krima i početka borbi na istoku zemlje - pobjegli pred ruskom agresijom u bezbjednije dijelove Ukrajine. Trenutno su to uglavnom penzioneri koji ne mogu sebi da priušte iznajmljivanje stanova i žive u kolektivnim smještajima. Ali njihovi problemi time nisu rješeni, jer im je bez pomoći teško da se snađu u svakodnevnom životu, završe administrativne poslove ili odu kod ljekara.

Država može da im dodijeli socijalnog radnika, ali osoba mora da dokaže da živi sama i da priloži odgovarajuća dokumenta. „Potrebno je mnogo pomoći, a država ne može da je pruži. Država je u ratnom stanju", objašnjava Elvira Sejdova-Bohoslovska, koja rukovodi projektom u „Koordinacionom centru za humanitarnu pomoć".

U nekoliko domova socijalni radnici brinu o najugroženijima. Finansira ih međunarodna humanitarna organizacija „Pomoć za samopomoć", „kako bi se ti ljudi osjećali zbrinuto i voljeno", naglašava Sejdova-Bohoslovska. „Socijalni radnici im pomažu da prevaziđu traume. A to je važno."

U domu u Harkovu vlada sumorna atmosfera. Na balkonima visi veš, a iz kuhinje se širi miris kuhanog mesa: socijalna radnica Viktorija kuva boršč za teško povrijeđenog muškarca iz Harkovske oblasti. Od jutra je imala mnogo posla - išla je u kupovinu i prala veš. Viktorija voli svoj posao. „Znam da ovi ljudi nemaju nikoga da im pomogne", kaže ona. Ali projekat podrške ne može da pokrije cijeli dom - dvije socijalne radnice brinu o deset starijih žena.

„Ulica života" u Kupjansku

Kada Viktorija ima slobodan dan, pomaže i drugim stanarima doma. Posjećuje i 88-godišnjeg Mikolu, da čuje priče iz njegovog života. Muškarac slabo vidi i čuje, ali uživa u njenoj pažnji.

Mikola je živio u selu Velika Šapkivka, sjeverno od Kupjanska. Uvijek je pješačio do grada da posjeti svog 65-godišnjeg sina. „Odjednom je počeo da me prati dron. Raširio sam ruke i rekao: ‘Hajde, pucaj!' Ali on je kružio, pa uništio jednu kuću i imanje. Bio sam pošteđen", prisjeća se.

U avgustu je prebačen u bolnicu u Čugujevu, jer u Kupjansku bolnice više nije bilo. Nakon otpusta bilo je previše opasno da se vrati kući. Volonteri su Mikolu odvezli u dom u Harkovu. „U početku mi nisu rekli istinu. Ne, nisam ljut, htjeli su samo najbolje", kaže on. Ali Mikola nije izdržao i prije dvije sedmice je autobusom otišao do Kupjanskog okruga i pješke otišao do svog sela da uzme odjeću. „Spakovao sam punu torbu – dvije jakne, košulje, pantalone. Koliko sam mogao. I ranac", kaže on. Na putu se zapleo u bodljikavu žicu i povrijedio.

Sada Mikola živi sam u jednoj sobi i čuva drugi krevet za svog sina, koji je još u Kupjansku. Već mjesec dana nema nikakav kontakt sa njim, i zato očajnički želi da se vrati u Kupjansk. „Sad su tamo postavljeni stubovi visoki šest metara, a preko puta su razapete mreže protiv dronova. Taj put zovu ‘Ulica života'. Tuda se mora proći, drugog puta nema", kaže Mikola. Ali Viktorija mu to zabranjuje. „Hoću da odem tamo. A ako budem ubijen, neka tako bude", kaže Mikola i jedva suzdržava suze.