Rut Vajs je tokom cijelog svog života iz neizmjerne patnje u Holokaustu i iskustava pod aparthejdom u Južnoj Africi formulisala trajni vaspitni zadatak za sve nas: Ne dijelite svijet na ‘mi i vi’, već se zalažite za ‘mi čovječanstva’. Tako je to izrazio njemački državni sekretar za kulturu, Volfram Vajmer.

U 101. godini života, jevrejska novinarka, spisateljica i aktivistkinja za ljudska prava preminula je 5. septembra u Danskoj, u krugu svoje porodice. Njeno životno djelo je podsticaj da se poruka tolerancije i humanosti prenosi dalje, kaže u razgovoru za DW Ani Kropf iz Društva Rut Vajs, udruženja prijatelja i istomišljenika koje nosi njeno ime.
„Neki su je poznavali duže, a neki kraće, ali svakog je već pri prvom susretu osvojila svojom otvorenošću. Njeno besprekorno pamćenje i precizne analize iznova su nas ostavljale u čudu. Njen suptilan humor umio je da iznenadi mnoge.“

Do samog kraja su je rado slušali kada svjedoči o vremenu i prenosi svoja iskustva – a život joj je bio bogat iskustvima.

Rut Vajsj je rođena u jevrejskoj porodici 26. jula 1924. godine kao Rut Levental u južnonjemačkom gradu Firtu. Gradonačelnik Firta, Tomas Jung, opisao ju je kao „jednu od najznačajnijih žena i ličnosti u istoriji Firta".

Njena porodica je živela u Nirnbergu kada su nacisti došli na vlast. Ubrzo su osjetili mržnju prema svemu jevrejskom, njen otac gubi posao i 1933. emigrira kod rodbine u Južnu Afriku. Godine 1936. majka sa obje ćerke prati oca u izgnanstvo. 

Bjekstvo u južnoafrički egzil

Tada dvanaestogodišnja Rut brzo shvata da ni u bijelom radničkom kvartu Johanezburga nije dobrodošla. Od samog početka suočava se sa antisemitizmom bijelih južnoafričkih fašista i brutalnim rasizmom prema crncima. U zemlji kojom dominiraju bijelci, „imali smo pravu boju kože", rekla je Rut Vajs 2024. za DW, „ali pogrešnu religiju". Njena iskustva iz života u dvije diktature od tada određuju njenu borbu za ljudska prava.

Nakon završene srednje škole, Rut najprije radi kao službenica u advokatskoj kancelariji. Za mladu Jevrejku, aparthejd je bio neprihvatljiv. Počinje da se odlazi na skupove istomišljenika u kulturnom udruženju. Tamo upoznaje i svog budućeg supruga, Hansa Vajsa, novinara, pod čijim prezimenom počinje da piše za evropske medije o zločinima aparthejda.

Očuvanje kritičkog pogleda

„Ne možeš da budeš novinar ako nemaš predstavu o tome kakav bi trebao da bude svijet", govorila je Rut Vajs. Njen savjet: uvijek zadržati kritički pogled.
„Nadamo se da će medijski radnici širom svijeta uzeti kao uzor novinarsku hrabrost i integritet Rut Vajs", kaže Katarina Vajs iz nevladine organizacije Reporteri bez granica. „Kao svjedok vremena, skretala je pažnju na rasizam, aparthejd i antisemitizam, ostavljajući bogato novinarsko naslijeđe, u čijem su središtu uvijek bili pravda i ljudska prava."

Nakon razvoda, šezdesetih počinje njena prava novinarska karijera. Rut Vajs se afirmiše kao finansijska ali i kao politička novinarka, koja iskazuje simpatije prema pokretima za nezavisnost u Zambiji i današnjem Zimbabveu, kao i borbi protiv aparthejda u Južnoj Africi. 

Koristi svoju poziciju poznate novinarke da protestuje protiv nepravde koju nanosi aparthejd. Usmjerava pažnju na brojne ličnosti afričkih pokreta za oslobođenje, među kojima su Robert Mugabe, kasniji diktator Zimbabvea, bivši predsjednik Zambije Kenet Kaunda, kao i južnoafrički borac za slobodu Nelson Mandela, koga je intervjuisala prije njegovog hapšenja 1963. godine.

Nesebični „poznavalac Afrike"

Od 2020. Rut Vajs je bila počasna predsjednica PEN centra autora njemačkog jezika u inostranstvu. Bila je „intiman poznavalac Afrike, izvor znanja za druge novinare i aktiviste", rekla je Helga Drukses, generalna sekretarka PEN-a, za DW.
„Bila je građanka svijeta velike harizme. Krasili su je radoznalost, iskrenost, humor, a nadasve skromnost."

Da je bila nesebična i spremna da pomogne, potvrđuje i Debora Vitor-Englender, takođe članica PEN-a i predsjednica Fondacije Alfred Ker. U sjećanju će joj ostati „Rut kao borkinja, koja nije rješavala samo sopstvene probleme, već se trudila da se bori na strani crnaca u Južnoj Africi.“ Većina Jevreja u Južnoj Africi plašila se i povlačila – Rut Vajs nije.

Godine 1966. napušta afrički kontinent i seli se u London, gdje piše između ostalog i za Gardijan. Od 1975. do 1978. radi u afričkoj redakciji Dojče velea u Kelnu. Godine 1980. seli se u Harare, gdje prati proces sticanja nezavisnosti Zimbabvea.
„Mnogi Evropljani još uvijek misle da žive u kolonijalnim uslovima i da su afričke zemlje samo dostavljači bogatstva", rekla je Rut Vajs za DW. „To mora da se promijeni." 

Godine 2005. nominovana je za Nobelovu nagradu za mir kao jedna od „1000 žena mira iz cijelog svijeta". Od 2010. jedna srednja škola u Ašafenburgu nosi njeno ime, a jevrejski muzej u Kejptaunu joj je 2014. odao počast izložbom. Njena knjiga za mlade o aparthejdu, „Moja sestra Sara", nalazi se u obaveznoj lektiri mnogih škola.

Dobitnica je Saveznog krsta za zasluge prve klase Savezne Republike Njemačke (2014), Nacionalnog ordena Južne Afrike (2023) i njemačkog Ordena za zasluge (2024).

„Sjećanje znači djelovanje" – i na Bliskom istoku

U poslednje vrijeme živjela je kod porodice svog sina u Danskoj. Čak i u dubokoj starosti, pisala je stručne knjige i romane.
U avgustu 2025. izašlo je njeno poslednje djelo: "Sjećanje znači djelovanje". U njemu se jasno izjašnjava i o eskalaciji sukoba na Bliskom istoku: „Oba naroda – i jevrejski i arapsko-palestinski – imaju pravo da žive u Palestini!" Ili: „Mržnja, koja svakom novom žrtvom sve više raste, samo će produžiti tragediju oba naroda."
Rut Vajs nikada nije bila bez nade. Napisala je da vjeruje da će konflikt jednog dana biti riješen.

Nažalost, više neće doživjeti da vidi ispunjenje te želje.

Godine 2023, povodom Dana sjećanja na Holokaust u parlamentu Sjeverne Rajne-Vestfalije, Rut Vajsje rekla: „Naučila sam da rasizam, antisemitizam i mržnja prema ljudima ne poznaju granice – to je nepravda protiv koje se mora boriti svuda.“
Njemački državni sekretar za kulturu Volfram Vajmer je nakon njene smrti poručio:
„Neka njeno međunarodno naslijeđe nastave da nose i buduće generacije – sa svješću da je svaka riječ svjedoka most ka ljudskosti.“