Horst Selbiger se dobro pripremio za govor koji će održati tokom ceremonije prisjećanja na dan kada su počele deportacije Jevreja ka koncentracionim logorima. Ceremoniji će prisustvovati brojni ugledni gosti, među njima i predsjedavajući njemačkog parlamenta Norbert Lammert. Selbiger danas ima 88 godina i dobro se sjeća mnogih koji su sa perona 17 poslani u smrt. Među njima su bili brojni njegovi rođaci i prijatelji. On i njegovi roditelji su imali sreće - nisu deportovani i preživjeli su.  

Peron 17 vodio je u smrt

Uoči održavanja ceremonije Selbiger je iz Berlina otputovao u grad gdje je prispio prvi "transport ka istoku", u Lođ u Poljskoj, koji se na njemačkom zove Litzmannstadt.

"Ponovo su navrla sjećanja", priča Selbiger koji danas živi u malom stanu višespratnice u Berlinu. "Nevjerovatno je s kakvom brutalnošću su postupali nacisti koji su gasom potrovali potpuno nedužne ljude."

Sistematske deportacije Jevreja ka istoku počele su već polovinom oktobra 1941., i prije nego što su njihov progon i uništenje ozvaničeni i isplanirani tokom konferencije na jezeru Wann. 

Nacisti su govorili o "preseljenju"

U zvaničnim dokumentima tadašnjih nacista su se za deportacije koristili eufemizmi "preseljenje iz države" ili "evakuacija". U stvarnosti su Jevreji vozovima prebacivani na mjesta gdje bi bili ubijeni, zatvoreni u geta ili u radne i koncentracione logore. U prvo vrijeme su ih prebacivali rashodovanim putničkim vagonima, a poslije u pretrpanim vagonima za stoku.

Do prvog transporta Jevreja iz Berlina došlo je 18. oktobra 1941. sa željezničke stanice Grunewald, sa perona 17. Tada je 1089 žena, djece i muškaraca prebačeno u Lođ. Do kraja perioda terora nacista broj jevrejskih žrtava iz Berlina je porastao na 50.000. 

Peron 17 na rubu glavnog grada Njemačke danas je spomenik. Horst Selbiger će tu držati govor. "Peron 17 je za mene mjesto početka svih patnji. Mi djeca smo bili pametniji od odraslih. Najkasnije od 1941. su i djeca znala da će Jevreji biti uništeni poput gamadi. Odrasli su pokušavali da nam zamažu oči."

Ipak, tada trinaestogodišnji Selbiger i njegovi drugovi su bili svjedoci kako sve više Jevreja biva transportovano.

Horst Selbiger je rođen 1928. u Berlinu. Njegova majka nije bila Jevrejka, ali je njegov otac to bio i insistirao da bude religiozno obrazovan. Išao je u jevrejsku školu, sve dok ona nije bila zatvorena. Od 1942. morao je da ide na prisilni rad. U februaru 1943. je uhapšen, ali su i on i njegovi roditelji ipak izbjegli deportaciju u Aušvic.

Nakon rata je živio u DDR-u i želio je da učestvuje u obnovi razrušene zemlje. Nakon što je dobio zabranu bavljenja svojim poslom i nakon što je isključen iz komunističke partije SED, pobjegao je na Zapad. Ipak i tamo se mučio, bio svjedok toga da "Zapad nije uspio da savlada fašizam". Ožiljci na tijelu i duši su učinili svoje - otišao je u prijevremenu penziju, u četrdesetim godinama svog života. 

Svjedok događaja i njegova misija

Selbiger se već godinama angažuje kao svjedok tog vremena. On drži predavanja i suosnivač je udruženja "Child Survivors Deutschland – djeca koja su preživjela holokaust".

Ovako objašnjava zbog čega se trudi da se prošlost ne zaboravi: "Deportovana je i ubijena 61 osoba s imenom Selbiger. Među njima je i moja prva velika ljubav. I svi oni poručuju: govori o našoj sudbini!" A on ima namjeru da to i čini - sve dok može.

To će učiniti i na 75. godišnjicu prve deportacije iz Berlina, kada bude držao govor i kada još jednom podsjeti na užas koji se zbivao na peronu 17.

Na kraju našeg razgovora dodaje: "Kada bih mogao ponovo da okupim učenike našeg razreda, bilo bi to na peronu 17." Na mjestu s kojeg su nacisti mnoge njegove drugove deportovali ravno u smrt.