Sa uspjehom okončana donatorska konferencija u Džakarti
7. januar 2005Ko prati konferencije ocekuje i rezultate. A njih u Dzakarti nije
nedostajalo. Najvazniji zakljucak konferencije je svakako sistem za
upozorenje na opasnost od cunamija, koji treba da se instalira u
Indijskom okeanu. Proteklih 300 godina tamo nije bilo plimnog vala.
Najvjerovatnije ga nece biti ni u narednih 300 godina. Ali je zato jedan
jedini cunami koji se pojavio bio toliko smrtonosan da i sama pomisao
da bi se on mogao ponoviti izaziva potrebu da se ljudima posalje signal
i da im se kaze, Vasa vlada misli na Vas, kako sada tako i u buducnosti.
Ljudi, prije svega zene i djeca u kriznim regionima su traumatizirani.
Novinari stalno susrecu djecu koja se od smrtnog straha ne usudjuju
igrati na obali. Polako nastaje tzv. cunami-generacija, koja odrasta
bez osjecaja sigurnosti i zasticenosti. Sistem za uzbunu od cunamija ne
moze doduse zaustaviti smrtonosni talas ali moze sacuvati brojne ljudske
zivote. I vratiti djecu na plaze.
Drugi vazan rezultat konferencije u Dzakarti je da UN koordinira
medjunarodnu pomoc. A ne grupa zemalja koju je instalirao americki
predsjednik George Bush i u koju pored Amerike spadaju Australija, Japan
i Indija. Sada, nakon konferencije u Dzakarti Bush mora prepustiti posao
onima, koju su za njega placeni.
I treci rezultat je nekako spiritualan, nije spomenut ni u kakvim
zakljuccima niti dokumentima i zove se duh iz Dzakarte. Svijet se, kako
je primijetio Annan ujedinio, reaguje i pokazuje solidarnost. Signal
koji je ponesen sa konferencije u Dzakarti glasi: Ako trebas pomoc,
uvijek je tu neko da ti je pruzi. To ljudima na cijelom svijetu ali
prije svega u ugrozenom regionu daje osjecaj da nisu sami. Ali i nadu da
ce jednoga dana biti bolje.