Kod Altagrasije Tamajo je puna kuća. U trideset soba unajmljenog smještaja u sjevernomeksičkom gradu Mehikali ta aktivistkinja je smjestila 141 izbjeglicu iz centralne Amerike. Nove koje dolaze često je prinuđena da odbije.

Srećom, njen kolega Santjago Rejkoza je nedavno u blizini unajmio jedno staro pozorište i prenamijenio ga u smještaj za izbjeglice. Tu su prije svega smješteni mladi muškarci. Oronulo pozorište nije idealno mjesto, ali bolje je i to nego spavati u parku uzavrelog pustinjskog grada, što se često i dešava.

U tom pograničnom gradu za migrante ima 2.000 mjesta za smještaj. Ali kao i u susjednoj Tihuani to više nije dovoljno. Otkako izbjeglice dolaze u velikim grupama, SAD sve više ljudi vraćaju nazad u Meksiko, koji proglašavaju za sigurnu zemlju.

Lak plijen za krijumčare, dilere droge i makroe

To znači da oni koji traže azil na odgovor više ne čekaju u SAD, već u Meksiku – i to mjesecima. Oni su često bez dokumenata, bez stalnog radnog mjesta i bez prava na školovanje ili studiranje. Lak plijen za krijumčare, dilere droge i makroe.

Istovremeno meksička vlada je obustavila podršku svakoj vrsti smještaja, od jaslica do domova za izbjeglice. Za Altagrasiju Tamajo je zato prikupljanje donacija postao veliki izazov. Solidarnost lokalnog stanovništva polako nestaje, ljudi se sve više navikavaju na migrante koji prose, dok desničarske grupe putem interneta sve više šire ksenofobične kampanje.

Mnogima ne preostaje ništa drugo nego da od migranata traže mali doprinos za smještaj – kako bi barem struja, zakup i voda mogli da se plate. "Na granici nastaje tempirana bomba", upozorava Tamajo.

Ne preostaje ništa drugo nego bjekstvo

Granica SAD je udaljena samo nekoliko stotina metara od ove zgrade. Ali za većinu migranata ovdje se završava opasna odiseja iz njihovih matičnih zemalja. Tako je i sa 12-godišnjom Hilari Velaskez koja je sa majkom i dva mlađa brata u februaru sa jednom izbjegličkom kolonom napustila Honduras.

Vitka i bistra Hilari dopala se šefu jedne kriminalne bande u njenom rodnom gradu San Pedro Sula. On je tražio od njene majke da mu je da. Hilari je bilo sasvim jasno šta bi to značilo: silovanje, rana trudnoća i prekid školovanja. Pritom ona želi da bude medicinska sestra kao i njena mama.

Porodica se preselila u jedan drugi grad, ali banda je na sve strane prisutna i dobro umrežena. I tamo su ih pronašli. Prijaviti slučaj policiji bio bi smrtna kazna u zemlji u kojoj su država i policija povezani sa organizovanim kriminalom. Porodici nije preostalo ništa drugo nego da brzo bježi.

„Dobićemo azil tek kada umremo“

Porodica Velaskez je podnijela zahtjev za azil i prvi razgovor ima krajem maja – ne u Kaleksiku, u Kaliforniji, koji je preko puta Mehikalija, već u dvije stotine kilometara udaljenom San Dijegu. Hilari je zbunjena: „Kako bez novca da dođemo tamo? Zašto nam postavljaju toliko kamenja po putu? Mislim da ćemo dobiti azil tek kada umremo.“

Hilari je očajna. Najgore na čitavom tom putu nisu bili sati hodanja pod uzavrelim suncem, ni prijetnje meksičkih policajaca da će ih deportovati, ni noći pod plastičnim ceradama. „Najgore od svega je čekanje toliko blizu cilja", kaže Hilari.

„To je taktika iscrpljivanja, kako bi se azilanti primorali da odustanu“, kaže Keli Ovetrton iz američke humanitarne organizacije Border Kindness. Ona prije svega nabavlja hranu i lijekove za djecu i pomaže porodicama da se izbore sa birokratskom džunglom meksičkih i američkih službi.

SAD su prema ustavu obavezne da odobre azil. Međutim predsjednik SAD Donald Tramp gotovo svakodnevno uvodi nove sankcije kako bi to spriječio – tako što recimo želi da naplaćuje zahtjeve za azil. Pritom je Meksiko sve više na udaru, iako većina izbjeglica više ne dolazi iz Meksika, već iz čitave centralne Amerike, dakle iz zemalja koje su osamdesetih godine bile destabilizovane zbog posredničkih ratova SAD.

Meksiko nije rješenje

Pritom najviše ispašta Meksiko kao tranzitna zemlja: kada predsjednik Andres Manuel Lopez Obrador poštuje konvenciju UN i prava migranata, Tramp je bijesan i prijeti da će zatvoriti zajedničku granicu, od koje zavisi 80 odsto meksičke spoljne trgovine.

Ukoliko deportuje migrante, Tramp aplaudira, a protestuju Ujedinjenje nacije i organizacije za zaštitu ljudskih prava. Lopez Obrador pokušava da riješi kvadraturu kruga: „Ostani u Meksiku“, naziv je programa kojim izbjeglice pokušava da zadrži u Meksiku, obećavajući im dozvolu boravka i radno mjesto, ukoliko žele da ostanu u južnim saveznim zemljama. Ali problem je što ta ideja ne funkcioniše.

Izbjeglice žele u SAD, gdje se bolje zarađuje i gdje žive članovi njihovih porodica. Kako bi udovoljio predsjedniku SAD, Meksiko sakuplja migrante na jugu zemlje. Tamo se smješteni u izbjegličkim logorima gdje im obećavaju vizu i posao. Stroga kontrola na ulicima trebalo bi da spriječi da ilegalno dođu na sjever zemlje.

Za kretanje bez vize prijeti deportacija

Meksiko kao istureni granični prelaz – tu ulogu je prihvatio još prethodnik Enrike Pena Nijeto. Ali za ljevičara Lopeza Obradora koji sebe vidi kao humanistu to je neprijatno.

Krajem aprila došlo je do pobune kada je stotine izbjeglica u prenatrpanom izbjegličkom kampu pogubilo nerve i strpljenje. Slike policajaca koji majkama otimaju dječija kolica kako bi spriječili bjekstvo, bile su dramatične. Nije slučajno da je to izgledalo kao bjekstvo iz zatvora. Jer onaj ko se kreće bez vize, rizikuje da bude deportovan i mora da se krije kao težak kriminalac.

Samo u januaru i februaru, Meksiko je deportovao 13.643 migranata – više nego SAD. “Izbjeglice su igračka politike”, kaže Tamajo. “Sa njima možete da pobjeđujete na izborima i da nabacujete poslove bezbjednosnoj industriji – kao što je zid na granici, Trampov omiljeni projekat. “Ali on neće moći to da spriječi, jer većina izbjeglice nema drugog izbora.”

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android