DW: Švedsko Državno tužilaštvo obustavilo je istragu protiv Džulijana Asanža, čime je međunarodna potjernica iz Švedske postala nevažeća. Pa ipak je britanska policija najavila da će uhapsiti Asanža čim napusti prostor ekvadorske ambasade u Londonu. Zašto?

Nikolaos Gazeas: Dosadašnje objašnjenje glasi da postoji britanski nalog za hapšenje gospodina Asanža. On je zasnovan na optužbi da je Asanž 29. juna 2012. postupio suprotno odluci suda koji je naložio da se javi u policiju. To je kažnjivo djelo u Velikoj Britaniji i zbog njega bi Asanž bio uhapšen ako napusti ekvadorsku ambasadu. Još nije potvrđeno da li iz Sjedinjenih Država postoji zahtjev za izručenje ili hapšenje Džulijana Asanža.

Da li je držanje britanskih vlasti primjereno s obzirom da je Asanž proveo sedam godina u uslovima ekstremno ograničenog kretanja, a od toga pet godina u malenoj ambasadi Ekvadora u Londonu?

Nalog za hapšenje zbog kršenja britanskog zakona u ovom slučaju držim neprimjernim. Težina djela koje britanska strana prebacuje gospodinu Asanžu mora se ocijeniti kao minimalna. Britanski zakon u tom slučaju predviđa novčanu kaznu ili najviše kaznu zatvora od tri do dvanaest mjeseci. Do sada se radilo o optužbi za silovanje, dakle za veoma težak seksualni delikt. Toga više nema i ostalo je samo kršenje sudskih uputa. Kod nas u Njemačkoj recimo to uopšte nije kažnjivo. U slučaju gospodina Asanža treba uzeti u obzir da, koliko ja znam, nije do sada kažnjavan. Njegov bijeg u ambasadu imao je velike posljedice, ali to ne mijenja činjenicu da mu sada prijeti hapšenje zbog bagatelnog delikta, za koji se ionako ne može očekivati teška kazna. Nalog za hapšenje mi se čini nesrazmjernim s obzirom na ekstremnu situaciju u kojoj Asanž već sedam godina živi.

Asanž se boji izručenja u SAD. Prošlog mjeseca je direktor CIA označio Vikiliks kao „nedržavnu neprijateljsku tajnu službu". Kakve pravne mehanizme imaju SAD protiv Asanža?

Čitavu paletu instrumenata. Delikti koji se ovdje nagovještavaju su uporedivi sa optužbama protiv Čelsi Mening: teška krivična djela poput odavanja državne tajne i druga kršenja zakona o špijunaži. Znamo da je Meningova osuđena na 35 godina zatvora i nedavno puštena jer je bivši predsjednik Obama posljednje sedmice u Bijeloj kući skratio njenu zatvorsku kaznu. Interesantno u trenutnoj situaciji je da – makar sudeći prema medijskim napisima – u SAD još nema zvanične optužnice protiv Asanža. Ne znamo da li se ona priprema. Bio bih iznenađen ako bi SAD digle ruke od krivičnog gonjenja gospodina Asanža s obzirom da je nedavno ministar pravosuđa Džef Sešns njegovo hapšenje proglasio prioritetom. On je već predstavljen velikim državnim neprijateljem. Treba uzeti u obzir da je Trampova administracija generalno veoma neprijateljski nastrojena prema medijima.

Konkretno, SAD i Velika Britanija od 2006. imaju novi sporazum o ekstradiciji prema kojem je za izručenje potreban zahtjev. Tog zahtjeva, koliko znamo, još nema. On se može podnijeti tek kada u SAD bude postojala optužnica. Postoji, međutim, još jedna specifičnost u ekstradicionom pravu: SAD i Britanija imaju i sporazum o takozvanom „preventivnom privođenju". Države su se međusobno obavezale da na zahtjev privedu određene osobe čak i kada ne postoji formalni zahtjev za izručenje. Čvrsto sam ubijeđen da bi, ukoliko Asanž napusti zgradu ambasade, iz SAD stigao takav zahtjev za privođenje. Moguće da on već postoji, ali da je sa Britancima dogovoreno da se drži u diskreciji. To ne bi bilo iznenađenje. Zahtjev za privođenje podnosi se brzo jer nije neophodno da ide zvaničnim diplomatskim putem – dovoljno je da neko iz američkog Ministarstva pravosuđa digne slušalicu i zamoli nadležne u Velikoj Britaniji da privedu Asanža, a onda naknadno to pismeno obrazloži.

Džulijan Asanž sebe vidi kao novinara, a Vikiliks kao informativni portal. Ako američke institucije gone Asanža, kao što je najavljeno, šta bi to značilo za medije koji su mnogo koristili materijal Vikiliksa? Recimo Njujork tajms, Vašington post, engleski Gardijan ili njemački Špigel?

U SAD su sloboda mišljenja i štampe čvrsto usidrene u Ustavu. Prvi amandman američkog Ustava, gdje su nabrojana ta ustavna prava, potiče iz 1791. godine. Njega, srećom, ni predsjednik Tramp ne može ukinuti dekretom. Pitanje je jedino gdje je, iz ugla Amerike, eventualna granica slobode štampe? Proces protiv Asanža bi morao da odgovori i na to pitanje. Čelsi Mening je krala informacije kako bi ih dala Vikiliksu. Kod Asanža stvari stoje drugačije: on je vodio portal koji objavljuje informacije. Na drugoj strani radi se o važnim državnim tajnama. Jedno je sigurno: bez obzira kako američko pravosuđe procijeni postupke Asanža, ne bi smjela da bude kažnjiva objava iz druge ili treće ruke od strane medijskih kuća poput Njujork tajmsa, Gardijana ili Špigela. Jer oni pišu tek o državnim tajnama koje su putem Vikiliksa već javno dostupne svima. Konačno, ovdje ne može biti ograničena sloboda štampe. Ozbiljna, investigativna štampa ima ne samo pravo već i obavezu da piše o ovakvim stvarima.

*Doktor Nikolaos Gazeas je stručnjak za međunarodno krivično pravo iz Kelna.