Naravno da je Evropski parlament već pred samit pripremio odgovarajući pozicioni dokument. I naravno da u njemu nije propušteno da se naglasi da je susret vodećih političara Evropske unije i Latinske Amerike velika šansa da se postignu „jasni politički dogovori“, kao i drugi napretci. Pa ipak, evropski parlamentarci nisu tom prilikom propustili da istaknu da se odgovarajućom rezolucijom traže i „stabilni okvirni uvjeti za zaštitu investicija“ te izražava žaljenje zbog najnovijih – kako se navodi - „protekcionističkih mjera“ pojedinih zemalja Latinske Amerike. Imena nisu navedena, no jasno je na koga je kritika upućena: na dvije ekonomski najveće zemlje potpisnice Mercosura – sporazuma o zajedničkom tržištu Južne Amerike – Brazil i Argentinu, koje sve više izoliraju svoja tržišta.

Izvan retorike samita

Zapažanja, kao ova, pokazuju da ne ide baš sve tako glatko u odnosima između Evrope i Latinske Amerike. Evropska unija je, doduše, najveći trgovinski partner zemalja potpisnica Mercosura. Evropske investicije su se u posljednjih desetak godina gotovo udvostručile i sa više od 600 milijardi dolara znatno su veće od američkih. Pa ipak, najveći cilj - postizanje slobodnog trgovinskog sporazuma – o kojem EU i zemlje Mercosura pregovaraju već godinama – i dalje nije na vidiku.

Umjesto konsenzusa, odnose određuju međusobne tužbe pred Svjetskom trgovinskom organizacijom. A pojedine zemlje s druge strane tog kontinenta, kao što su države Pacifika, Čile, Peru, Kolumbija i Meksiko već odavno imaju zaključene bilateralne sporazume sa evropskim državama.

Pored toga, dinamične ekonomije zemalja Latinske Amerike sve više su uznemirene zbog evropskih država pogođenih krizom. „Većina tih zemalja je dosta toga postigla u proteklih 10 do 15 godina i to je osnova za novu ravnotežu u međusobnim odnosima“, kaže Christian Leffler, direktor u Evropskom ministarstvu vanjskih poslova za Sjevernu i Južnu Ameriku. Alfredo Moreno, šef diplomatije Čilea, zemlje domaćina samita, ističe da Latinska Amerika već duže vremena nije dio problema, nego izvor mogućih rješenja. A predsjednica Argentine Christina Fernandez de Kirchner nije umorna od naglašavanja da ekonomski koncepti Sjedinjenjih Američkih Država i Evrope ipak nisu pravi putevi.

Nova samosvjesnost

Domaćini će prvi put nastupiti kao „Zajednica latinskoameričkih i karipskih država“ (CELAC), dakle kao grupa u kojoj su, osim Sjedinjenih Američkih Država i Kanade, zastupljene sve američke zemlje. Kako je rekao Hector Casanueva, direktor latinskoameričkog Centra za odnose sa Evropom, CELAC će se u glavnom gradu Čilea Santijagu, gdje će se održati samit, založiti za vlastiti program. „Tim programom će Evropskoj uniji biti prezentiran plan o budućoj saradnji, kojim će biti obuhvaćeni obostrani interesi, kao što su zaštita okoliša, energetska pitanja, istraživanje i razvoj te obrazovanje. Pri tome CELAC mora preuzeti svoj dio odgovornosti kada je riječ o projektiranju, finansiranju i upravljanju takvim programima“, rekao je Casanueva. Diplomatski pregovarači, koji su pripremali samit, još su jasniji. Prema njihovom mišljenju u završnoj deklaraciji skupa bi trebalo da bude istaknuto da će evropske investicije morati imati pozitivne efekte na civilno društvo, na okoliš i na interese stanovništva tog podkontinenta.

Manji sporazumi ili veći pomaci?

Nasuprot tome, ciljevi Evropljana nisu baš tako veliki: oni će insistirati na sigurnosti svojih investicija ili na zaštiti od državne intervencije, kao što je eksproprijacija. O tome Kinezi, koji u posljednje vrijeme intenzivno investiraju u Latinskoj Americi, ne razmišljaju baš previše. U tom kontekstu, politolog Juan Tokatlian sa Univerziteta Torcuato die Tella u Buenos Airesu ne vjeruje da će u Santijagu doći do nekih velikih dogovora: „Neovisno od konjukture postoji dugogodišnje strukturalno distanciranje između Evropske unije i Latinske Amerike, sa dnevnim redom sa manje zajedničkih tačaka.“

Samo sa lijepim riječima na samitu teško da će se nešto tu promijeniti.

Autori: Marc Koch / Senad Tanović

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić