Hiljade ljudi su četiri dana čekali na mostu koji povezuje pogranični grad Tecún Uman u Gvatemali sa Ciudad Hidalgom u Meksiku. Uzaludno su migranti iz Hondurasa, El Salvadora i Gvatemale čekali da Meksiko otvori granice. U nedjelju su još bile zatvorene - ali ljudi su odavno bili na drugoj strani, nastavljajući put ka američkom sjeveru.

Umjesto da čekaju na dozvolu migracionih vlasti za ulazak u zemlju, više od 5.000 migranata se improvizovanim drvenim splavovima i starih guma prebacuje na drugu obalu rijeke Suhiate. Više od 1.000 ljudi, pritisnutih jedni uz druge, stoji ispod velikog paviljona na centralnom trgu Ciudada Hidalgoa na južnoj granici sa Meksikom. Muškarci, žene i djeca poredani su u 10 velikih redova.

Mirni marš na sjever

Popodne i jedna grupa već želi da pođe. No, sve mora imati svoj red. "Ko pravi probleme, predaćemo ga graničnoj policiji", kaže Javier i dodaje: "Mi želimo svi zajedno nastaviti marš". Mirno ljudi se daju u pokret i skreću na cestu u pravcu sjevera.

Kao i većina ljudi u koloni, tako i Javier dolazi iz Hondurasa. U ovoj centralno-američkoj zemlji za mnoge nema budućnosti. "Krenuli smo na put u potrazi za boljim životom", kaže Javier. A to im jedna od najsiromašnijih zemalja sa velikom stopom nasilja i kriminala ne može ponuditi. "Bio sam nadničar. Ponekad sam imao posao ali najvećim dijelom nisam. Stoga sam odlučio da napustim Honduras".

Bježi sve više ljudi

To je bilo prije više od jedne sedmice. Na početku je bilo nekoliko stotina a sada je 5.000 ljudi koji marširaju u pravcu sjevera. Svi imaju samo jedan cilj: SAD. Gvatemala ih je pustila da prođu a po svemu sudeći ni meksičke vlasti im neće praviti probleme. Oni nastavljaju svoj marš, uprkos ljutnji američkog predsjednika Trumpa, koji je zaprijetio da će poslati vojsku na granicu, ukoliko se oni tamo pojave.

Tri reda iza Javiera, pješači Joselyn. Ni jedno ni drugo neće da kažu svoje prezime. Joselyn je niska žena ozbiljnog pogleda. Na put sa sobom je povela svoju bebu, kojoj je 11 mjeseci. "Skupa pješačimo i pomažemo se uzajamno", kaže ona i pokazuje na Javiera, koji nosi njenu kćerkicu. I 28-godišnja Joselyn se nada boljem životu u SAD. "Pobjegla sam od nezaposlenosti i nasilja u Hondurasu. A i ako dobiješ neki posao, jedva da možeš preživjeti".

Uz policijsku pratnju

I dok se Joselyn sa svojom grupom kreće polako u pravcu sjevera, većina od 5.000 ljudi stigla je u meksički grad Tapachula. Smjestili su se na centralnom trgu Zócalo. Umorni ljudi su se opružili na plastične cerade. Trg je prepun plastičnih čaša i boca. Raspoloženje je mirno i opušteno - iako ti ljudi ovdje ne bi smjeli biti. Niko od njih nema vizu za Meksiko, ali meksička policija ih nije spriječila da slobodno marširaju zemljom. Policajci im se ljubazno smješkaju i puštaju ih da prođu.

Prije nekoliko dana bilo je posve drugačije. Na granici su meksičke snage sigurnosti upotrijebile suzavac protiv migranata koji su danima stajali na uskom mostu između Gvatemale i Meksika. Postoje i glasine o ženama, muškarcima i djeci, kojima su vlasti nakon dana čekanja otvorili granice i omogućili im legalan prolaz, mada su, kako kažu mnogi, davno trebali biti vraćeni u Honduras.

Strah od prisilnog povratka

Dokaza za to nema ali sve ukazuje da su ljudi smješteni u domove za migrante u Chiapasu. Strah od prisilnog povratka je sveprisutan. Kada su naredni dan ljudi u maršu stigli u Huixtlu, vlasti su im ponudile da se smjeste na obodu ovog malog grada.

Ali kasno uveče, većina njih, stisnuti jedni uz druge, pojavila se na glavnom gradskom trgu Zócalo. Draže im je da stoje na kiši i sabijeni nego da imaju osjećaj da su zatvoreni u sportskom centru. Bez šansi i izloženi na milost i nemilost drugih, što je osjećaj kojeg iz njihove domovine Hondurasa previše dobro poznaju.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android