„Nadam se da će moja smrt protresti mnoge". Ovo je bio dramatični iskaz čovjeka koji se prošle sedmice javno spalio u Varšavi, protestujući tako protiv politike vladajuće nacionalističke i političke stranke „Pravo i pravda" u Poljskoj. „Ovo je protest protiv ukidanja građanskih sloboda, ustava, protiv međunarodne marginalizacije Poljske, zagađenja okoliša i prisvajanja državne televizije". Ovaj čovjek je smatrao da su ruke lidera stranke Jaroslawa Kaczynskog uprljane krvlju. Da bi ga upozorio i da bi dobio potrebnu pažnju, čovjek se odlučio na drastičan čin političkog protesta – javno samospaljivanje.

Upravo zato što je ovaj čin tako drastičan i uznemirujući, garant je najvažnijeg sredstva političke komunikacije – pažnje javnosti. Upravo zato se samospaljivanje u 20. stoljeću pojavilo u „velikom stilu". Upravo je na ovaj način postalo moguće veoma brzo doprijeti do velikog broja ljudi.

Svećenik i vatra

Jedan od prvih politički motiviranih činova samospaljivanja u modernom vremenu dogodio se 1963. u Vijetnamu. Jedan svećenik mjesecima je eksperimentisao različitim zapaljivim tekućinama. U jednom trenutnu našao je najprikladniju – onu koja će tkivo što prije uništiti, a borbu sa smrću što je više moguće skratiti. Obavijestio je medije, ali ne o svim detaljima, kako planirano samospaljivanje ne bi bilo spriječeno. Prekrstio je noge, trup mu je ostao uspravan sve dok se nije onesvijestio. Ostali svećenici i svećenice legli su na cestu i tako spriječili spasioce da priđu.

Fenomen medijskog društva

Samospaljivanje Thich Quang Duca, koje je bilo znak protesta protiv ugnjetavanja Budista u Vijetnamu, važilo je za jedno od prvih modernih politički motiviranih činova samospaljivanja. Modernih, jer su Quang Duc i oni protiv kojih se borio bili usmjereni na najvažniji element dobrovoljnog spaljivanja, a to je javnost. Bez nje bi ovaj čin naprosto visio u zraku, bio bi bez političke suštine. Da ovo nije bio javan čin o kojem se pričalo svugdje i debatiralo na svim javnim diskusijama, politički motivirana smrt u svojoj zastrašujućoj formi ostala bi bez političkih posljedica.

Zato nije iznenađujuće što je broj javnih samospaljivanja u toku 20. vijeka nevjerovatno porastao i to paralelno sa porastom broja medija. Nakon smrti Thicch Quang Duca 1963, do 1970. je uslijedilo još 101 takvih samoubilačkih akata. To je 17 puta više nego u periodu od 1919. i 1962.

Između čuđenja i neuspjeha

Kalkuliranje sa javnošću ipak je riskantno. U drastičnom intenzitetu nepobjediv čin samospaljivanja izaziva različite reakcije, kaže kulturolog Sabine Stach, koja je znanstvenica na njemačkom Institutu za historiju i autorica opširne studije o činu samospaljivanja u državama Varšavskog pakta. Smatra da ovaj čin stavlja javnost pod pritisak, ali da je i politički višeznačan – može se čitati kao izraz hrabrosti i bezkompromisnosti, ali i znak očaja.

Stachova je stava da ova ambivalentnost izaziva različite reakcije. „S jedne strane čuđenje, a s druge neprihvatanje". Između je niz sivih tonova – „neisigurnost, očaj, neodlučnost." Kontradiktornost je u konceptu žrtve: „Posmatramo li to kao pasivnu žrtvu, kao žrtvu ideologije, zbog koje se žrtva spalila? Ili je to veoma svjestan mučenički čin?

„Prva baklja"

Pitanja ličnog izazova su jedno, a politički efekat je drugo. Na arhaično ohrabrujući način, ovo je jedan vid političke komunikacije i to ono na koju osoba koja se spalila ima veoma malo utjecaja. Čin naknadno postaje podložan različitim tumačenjima. To je očigledno u slučaju Jana Palaha – „prve baklje", kako se sam nazvao. On se spalio 1. januara 1969 na praškom Vaclavskom trgu, tačno ispred Nacionalnog muzeja. Umro je nakon tri dana, sa opekotinama trećeg stepena, koje su prekrivale 85% njegovog tijela. Palah i njegovi saborci, kako je mladić i objasnio u pismu, željeli su „protresti ljude u zemlji".

A probudili su se ljudi u Čehoslovačkoj, ali i preko granice. Svugdje se diskutovalo o slučaju Palaha, čak i na Zapadu. Prema Sabine Stach – samo nakratko! Do danas postoje veoma različite interpretacije Palahovog čina samospaljivanja. Od 1989, od „univerzalne slike heroja", koji se zalagao za demokratiju. Znanstvenica smatra da se njegova smrt danas može čitati i drugačije – naime, da je Palah bio zagovornik reformi unutar postojećeg političkog sistema, da se borio da ideale Praškog proljeća.

Prema tome se nije radilo o revoluciji, nego o reformi. Oba značenja su do danas suprotstavljena. „Prema starom narativu, on je univerzalni heroj za slobodu i demokratiju. Kada se slijedi ova logika, može se reći i da da je on 1989. ispunio zadatak i uspio. No, ako je on želio reformu komunizma, što vjerovatno i jeste jer je bio dio studentskog pokreta i sljedbenik Aleksandra Dubčeka, onda moramo zaključiti da Palah ipak nije uspio."

Autonomija i javnost

U zapadnjačkoj javnosti je ovo dvostruko čitanje malo poznato. Tu još dominira slika neprikosnovenog borca za slobodu i revolucionera. Tako je Palah, bez da je to želio, doprinio pooštrenju ideološke konkurencije Istoka i Zapada, komunizma i kapitalizma.

Višeznačna je bila i poruka koju je samospaljivanjem u svijet poslao Tunižanin Mohamed Bouazizi u decembru 2010. Iz protesta protiv samovolje se mladi trgovac povrćem spalio u gradiću Sidi Bouzid, oko 200 kilometara jugozapadno od Tunisa. Mnogi Tunižani su suosjećali, jer su korupciju i oholost vlasti osjetili i na vlastitoj koži.

Mohamed Bouazizi nije sumnjao da će njegov čin u arapskom svijetu pokrenuti politički pokret u borbi za osnovna ljudska i građanska prava.

Politička poruka samospaljivanja je višeznačna. Mučenik nije samostalan. O krajnjem efektu neće odlučiti on sam, već javno mnijenje. A to važi i za čovjeka koji se pretprošle sedmice spalio u Varšavi. Odmah su se povukle paralele sa vremenom Varšavskog saveza, a mnogi su takve komparacije odbili. Oni smatraju da se tadašnja i današnja situacija uopšte ne mogu porediti. Zato samospaljivanje uvijek iza sebe ostavlja pomiješane emocije. Mnogi Poljaci nisu sigurni kako da ga tumače i zato se radije opredijele da šute.