Neue Zuercher Zeitung u vikend izdanju piše o srpsko-albanskim odnosima osvrćući se na utakmicu Albanija - Srbija, odigranu proteklog četvrtka u El Basanu.

"Početak utakmice nije obećavao ništa dobro. Kada je reprezentacija Srbije sletjela u Tiranu, od aerodroma ih je pratila grupa neprijateljskih albanskih fudbalskih fanova, koji su bacali kamenice na autobus, dok nisu razbili jedan prozor. Srbijanska diplomatija reagovala je oštro i odmah pozvala albanskog ambasadora. On je odbio da primi protestnu notu. "Ništa se nije desilo", rekao je srbijanskim novinarima. A oni su se dobro potrudili da zagriju situaciju. Pisali su o revanšu za sramotni poraz. Tokom prve utakmice u Beogradu prije godinu dana, albanski kranista Ismail Morina upravio je na stadion Partizan dronu - bespilotnu letjelicu na kojoj je visila i albanska zastava. Jednom od igrača je uspjelo da dohvati i podere platno na kojem su bili albanski motivi, nakon čega je došlo do tuče i prekida utakmice. Sud UEFA je presudio u korist Albanaca i proglasio ih pobjednicima. Drona-pilot Morina je u albansko-nacionalističkim krugovima mutirao u heroja. Pred utakmicu ga je uhapsila albanska policija i zaplijenila pištolj marke Zastava. "Je li tim pištoljem Vučić trebao biti ubijen?, zapitao se alarmantno beogradski Kurir.

Albanski premijer Edi Rama je na utakmicu pozvao Vućića. Time se trebao poslati signal pomirenja: Rama i Vučić zajedno na stadionu aplaudiraju svako svojoj momčadi. Ali opet se Kosovo pokazalo kao kamen spoticanja u albansko-srpskim odnosima. Vučić je jasno stavio do znanja da ne želi da se na stadionu sretne sa kosovskim šefom diplomatije Hašimom Tačijem. Vućić Tačija, kako je rekao, doduše redovno susreće na pregovorima u Briselu, ali nema volje da s njim provodi i svoje slobodno vrijeme. Pošto mu nije data garancija da Tači neće doći, on je otkazao posjetu Tirani. Susret je i sportski bio razočarenje. Igra, puna faula i nervoze, bila je bez golova. A onda je, na samom kraju, Srbiji uspjelo da postigne dva pogotka. No sve to ne treba da stvori pogrešnu sliku kako Edi Rama i Vučić ne rade na poboljšanju istorijski komplikovanih odnosa. Ono što ih motivira je da pomirenjem i saradnjom pospješe usporeni proces približavanja EU. U tome ih je prije svega ohrabrivala Njemačka. No obojica premijera, poput generala De Gola i Adenaura, koji su nakon 2. svjetskog rata željeli da okončaju francusko-njemačko neprijateljstvo, žele da uđu u istoriju: Na njima je, kako je to napisala beogradska "Politika"da podvuku liniju pod stogodišnji spor Srba i Albanaca.

Slovenačka nevidljivost

List Sueddeutsche Zeitung donosi tekst o Sloveniji u kojem se kaže: "Tradicionalno najveća muka Slovenaca je što su malo poznati u svijetu. Zemlja koja sebe vidi kao raskrsnicu puteva, kao "nation od the best location" , u kojoj se na malom prostoru susreću Alpe i Sredozemlje (Jadran), se decenijama pokušava etablirati ali joj to nikako ne uspijeva. Bilo po pitanju stranih investicija, turizma ili umjetnosti: Slovenija pati jer je osuđena da bude nevidljiva i neprimijećena. Ali kod pitanja izbjeglica "low profile" kao da je više nego poručen. Slovenija bi najradije da se sakrije i da bude tako nevidljiva da je zaobiđu i azilanti i izbjeglice i krenu u vidljive zone kao što su Italija, Austrija ili Njemačka. Tako je protekle godine u Sloveniji bilo 385 molbi za azil. Odobreno je cijelih 44, što je od ove zemlje napravilo jednu od najzatvorenijih u cijeloj EU.

Nevidljivost je bila i taktika slovenačkih političara. Ali to se sve promijenilo odlukom Viktora Orbana da zatvori mađarske granice. Hiljade izbjeglica na slovenskoj granici su za vlasti bile prije svega logistički problem. Kao što to na Balkanu obično biva, patnja izbjeglica je iskorištena da se prikupe vanjsko-politički poeni. Tako je susjed u regionu Hrvatska, što je postalo tradicija, predstavljen negativno: pogrešne informacije, interpretacije i nacionalni stereotipi, što je pospješeno i diplomatskim putem. To je dovelo do kratkotrajne zabrane ulaska izbjeglica iz Srbije u Hrvatsku i zabranom izvoza hrvatskih proizvoda u Srbiju. I medijalni ping-ponog između Slovenije i Hrvatske bio je obilježen nepovjerenjem i frustracijom. Dolazak izbjeglica je ispit za Slovence i njihove noćne more i strahove, koje imaju od srednjovjekovnih napada Turaka na njihovom putu za Beč, koje očito nisu prevazišli. Iako su slovenački mediji pružali empatičnu i umjerenu sliku o patnjama izbjeglica, reakcija na internetu su bile odvratne: islamofobija, nacionalizam i neprijateljstvo prema strancima. Mnogi građani su izbjeglicama pokušali pomoći. Natovareni paketima za pomoć stigli su na granicu. Ali tamo su zatekli do zuba naoružanu policiju a izbjeglica skoro da i nije bilo. Kao da im je puno draži put kroz Mađarsku", piše u članku koji je objavio list Sueddeutsche Zeitung.

Bosanska pletenica na štoku od vrata

List Berliner Zeitung u članku pod nazivom: "Bosanska pletenica na štoku od vrata" piše o bosanskom etno selu pod nazivom "Etno Avlija "u Mačkovcu, koje se nalazi u podnožju planine Konjuh. Prije 20 godina su Refik Halilović i njegov nećak Mustafa Tulumović počeli da skupljaju i popravljaju starine, kako kažu, iz ljubavi prema kulturnom nasljeđu. Danas njihova zbirka broji 30.000 primjeraka, raspoređenih po etno selu.

Riječ je predmetima iz davno prošlih vremena. Oko stare vodenice niže se zbunjujuće veliki broj terasa, soba i prostorija za goste - restorana, napravljenih na više nivoa. S puno ljubavlju je na svaki prozor, u svaki kut stavljena dekoracija: na štoku od vrata visi pletenica od luka, u jednom uglu kupus ili bakrene džezve, začini i glineni ćupovi. Napolju su raspoređene civare, stare šivaće mašine, drveni stanovi za tkanje..., gdje god se okrenete vise stari alati. "Naši proizvodi i hrana: meso, milijeko, kajmak, dolaze sa područja u radijusu od dva kilometra. Nemamo zamrzivača, samo frižider za pića", kaže Mujaga Tukumović. "U Etno Avliju ne dolaze samo domaći gosti, već gosti iz cijele Evrope", kaže šef kuhinje Refik Halilović. Daniel Berta iz Tuzle prvi put je tu i sve ga, kaže, podsjeća na kuću njegove bake."