Čelično načelo Zapada da se nove etničke podjele moraju izbjeći po svaku cijenu više se ne primjenjuje. Predsjednici Kosova i Srbije su, prema svim raspoloživim informacijama, postigli "dogovor": Kosovo će predati Srbiji područje sjeverno od Mitrovice sa većinskim srpskim stanovništvom, dok će područja  sa većinskim albanskim stanovništvom na jugu Srbije u dolini Preševa biti predata Kosovu.

Lobisti su dobro obavili svoj posao. Iako je plan na početku izazvao otpor na više strana, posebno u redovima vlastitih naroda, čini se da se on sada uspješno realizuje i privodi kraju. To bi Srbiji donijelo članstvo u EU, a Kosovo bi bilo priznato i dobilo bi mjesto u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija.
 

Korekcije granica bi otvorile Pandorinu kutiju
 

Dvojica mojih bivših kolega Paddy Ashdown i Carl Bildt – nekadašnji visoki predstavnici u BiH - zajedno sa mnom su u avgustu 2018. poslali "otvoreno pismo" ministrici vanjskih poslova EU Federici Mogherini i upozorili da se ne smije otvarati Pandorina kutija teritorijalne razmjene. I to zato što to ide na ruku separatističko-nacionalističkim snagama, ne samo u regionu - posebno u Bosni i Hercegovini - nego i u mnogim drugim zemljama. To bi otvorilo put još većim poremećajima koji se rijetko završavaju bez rata.

Ne radi se samo o snu o Velikoj Srbiji, koji je doveo do rata početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, već i o, kao što sam saznao u januaru ove godine u razgovoru sa albanskim premijerom Edijem Ramom, mogućem ujedinjenju Albanije i Kosova – ideji koja nikada nije u potpunosti odbačena. On mi je u razgovoru rekao da veoma cijeni nepokolebljivost Angele Merkel i stav njemačke politike prema promjeni granica. Ali i da se plaši da bi krajnje oslobađanje Kosova iz okova Srbije moglo potrajati predugo ili bi moglo da se nikada ne desi i da zato u spajanju Kosova i Albanije vidi konkretnu opciju.

Veoma iznenađuje da političari Evropske unije u Briselu, koji strogo odbacuju politiku promjene granica po etničkom principu, danas ne vide ovu opasnost i smatraju da su takva rješenja moguća. Koji su razlozi doveli do toga?
 

Nova politika velikih sila na Balkanu?
 

Na ovom mjestu u igru očito ulaze Sjedinjene Američke Države. Predsjednik Trump i sam želi da se povuče iz kriznog regiona Balkana i pristao je na pregovore o razmjeni teritorije između Srbije i Kosova. Ovo je potpuni preokret dosadašnje politike SAD-a i predsjednik Trump je to ove godine potkrijepio sa dva pisma poslana predsjednicima Kosova i Srbije.
 

Tu se postavlja pitanje, kakve su Trumpove namjere i šta je njegov cilj. Postoje špekulacije da on slijedi "dogovor" sa Putinom o podjeli uticaja na Balkanu  između dvije velike sile Rusije i SAD-a. Prema formuli: Kosovo ide u NATO a Srbija ostaje pod uticajem Rusije, zajedno sa jasnim odbacivanjem članstva u NATO-u. Time on destabilizuje region, posebno Bosnu i Hercegovinu, jer ovdje ton određuje politički lider iz Republike Srpske, sada predsjednik Predsjedništva BiH Milorad Dodik. On već godinama govori da ulazak BiH u NATO dolazi u obzir samo pod uslovom da Srbija poduzme takav korak. I tu Trump čini ustupak Rusiji, čiji uticaj u regionu nesmetano raste.

Postoje i špekulacije, posebno prisutne u krugovima NATO-a, da Trump želi da obje zemlje, i Kosovo i Srbiju, vidi u NATO-u ali i da želi da ograniči ruski uticaj na Balkanu. To bi eventualno moglo biti objašnjenje za promijenjenu poziciju EU.
 

Ko će pokupiti krhotine?

Uvjerljivo i logično je samo da Srbiji i Kosovu, bez američke podrške, ne bi mogla proći ova neprihvatljiva razmjena teritorije. Koja od ove dvije špekulacije će se pokazati tačnom, teško je predvidjeti, s obzirom na visoki stepen nepredvidljivosti američkog predsjednika. Sigurno je da bi obje opcije bi imale ogromne posljedice za Balkan.

Šta će se desiti nakon toga? Moto ovogodišnje sigurnosne konferencije u Minhenu glasi: "Ko će pokupiti krhotine?" Kada jednom povučete granice po etničkim linijama, kako možete spriječiti da Sandžak pripadne Bosni i Hercegovini a Republika Srpska Srbiji? I šta će onda biti sa Sjevernom Makedonijom, koja je upravo riješila spor sa Grčkom i koja bi se, novim povlačenjem granica po etničkoj liniji, našla pred novim problemom: Šta ako Albanci u Sjevernoj Makedoniji  izraze želju da žive u etnički čistoj državi?

I Rumunija, koja danas predsjedava Evropskom Unijom, imala bi sa ovim modelom velike probleme, isto kao i Grčka. A Španija ih ima već odavno -  sa Katalonijom. Pri tome, skoro da niko ne razmišlja o ljudskim pravima, osnovnim pravima čovjeka, pravima manjina i apsolutno neophodnoj pravnoj državi, koja bi morala vladati u unutrašnjosti svih tih zemalja kao i o međunarodnom pravu, koje bi se moralo poštovati u spoljno-političkim odnosima.

Preostaje mi samo da apelujem na Vijeće Evropske unije i Evropsku komisiju da prizovu evropske vrijednosti i da se prisjete sistema vrijednosti na kojem počiva EU. Ako se to ne dogodi, onda nas ne treba čuditi kada, zbog pogrešnih političkih odluka, ponovo budemo suočeni sa talasima izbjeglica i mukama gladnih i siromašnih.

I da se još jednom vratim motu ovogodišnje Konferencije o sigurnosti u Minhenu: „U slučaju pogrešnog razvoja događaja, krhotine u Evropi neće pokupiti zemlje koje crtaju nove granice, već Evropska unija!

 

Prof. Dr. Christian Schwarz-Schilling bio je od 1982. do 1992. ministar za poštu i telekomunikacije u vladi Helmuta Kohla. Iz protesta prema suzdržanosti njemačke vlade tokom rata u BiH podnio je ostavku. Deset godina je bio međunarodni medijator za BiH.

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android