Bakir Izetbegović, predsjednik Stranke demokratske akcije, najbrojnije i još uvijek najveće bošnjačke političke organizacije u Bosni i Hercegovini, priznao je u intervjuu za „Euronews" (10.6.2021) da je još 2017. godine poslao svoje predstavnike u Beograd. Oni su, kako tvrdi bošnjačka opozicija, predsjedniku Srbije, Aleksandru Vučiću, u povjerenju rekli kako je revizija tužbe BiH protiv Srbije zbog agresije i genocida tek politička pirotehnika osuđena na pravnu propast.

Isto je, samo manje direktno, u intervjuu najpoznatijem televizijskom novinaru u BiH i vlasniku nezavisne Face TV, Senadu Hadžifejzoviću, kazao upravo Vučić prije nekoliko mjeseci i time izazvao Izetbegovićev i gnjev SDA. No, nije ta ljutnja bila usmjerena prema istoku, Vučiću i Beogradu, već prema glasniku: dakle Hadžifejzoviću i njegovoj medijskoj kući koja je bila izložena stalnim napadima. Na kraju su, ako u priči poput ove ima kraja, u Sarajevu organizirani protesti podrške Face TV-u i njima je, ali na kratko, smanjen intenzitet ataka na jednu od rijetkih preostalih nezavisnih medijskih kuća u glavnom gradu BiH.

Dvije su konstante u politici SDA: dvoličnost vidljiva u deklariranim i stvarnim ciljevima, te nepodnošenje slobodnog i profesionalnog novinarstva sa kojim je SDA bila u davnoj, kratkoj i jednosmjernoj ljubavi.

Nakon što je krajem osamdesetih godina prošlog vijeka bilo jasno da socijalistički režim puca po šavovima, budući su čelnici SDA rado prihvatali pozive novinara i medijskih kuća na pragu onoga za što se vjerovalo da je sloboda. Tako je, recimo, kasniji predsjednik SDA, ali i Predsjedništva BiH, Alija Izetbegović, prvi televizijski intervju dao Senadu Pećaninu, dugogodišnjem novinaru i uredniku kojem je u postdejtonskim godinama SDA redovno stavljala metu na čelo.

Ta se stranka zapravo može pohvaliti kako je, vrlo vjerovatno, bila u najvećem broju sukoba sa novinarima i medijima u Bosni i Hercegovini. Ništa to, da ne bude zabune, dobroga ne govori o drugim partijama, prije svega HDZ-u, SNSD-u, SDS-u, ali nije ni naročito utješno.

Decenijama, dakle, SDA kuburi sa po njih neželjenom posljedicom demokratije i pratećih radosti: prije svega sa slobodom govora i profesionalnim novinarstvom koje se, uz ostalo, od uslužne djelatnosti razlikuje po tome što se njime bave oni kojima ne treba objašnjavati da je žurnalizam sve što vladajući ne vole čuti, dok je ostalo tek PR. 

Rat je, istina, predstavljao vrijeme predaha u bitkama između moćne političke organizacije i onih koji nisu shvatili kako je u bivšoj Jugoslaviji izvršen uspješan prelazak iz socijalističkog jednoumlja u etničko maloumlje. No, odmah po njegovom kraju pokazalo se da SDA i profesionalno novinarstvo ne mogu mirno živjeti jedni pored drugih. Tako je, čisto primjera radi, ugledni i važni novinar Senad Avdić brutalno pretučen od stranačkih batinaša, dok je redakcija magazina „Dani" – kojeg je osnovao i beskompromisno uređivao prvi Izetbegovićev TV domaćin, Senad Pećanin – bila izložena kako verbalnim prijetnjama, tako i fizičkim napadima.

Pritisci izazvani serijom tekstova o zločinima pripadnika Armije BiH nad sarajevskim Srbima počinjenim tokom opsade grada, bili su toliki da je ondašnji američki ambasador u Sarajevu kazao Izetbegoviću kako će ga „smatrati lično odgovornim ukoliko se nekome iz 'Dana' nešto desi".

Protok vremena i promjene na vrhu SDA nisu dovele do povećanja demokratskih kapaciteta društva, iako je vrijeme u kojem je tom strankom predsjedavao Sulejman Tihić, u odnosu na ovo u kojem moć ima mlađi Izetbegović, apsolutno bolja prošlost.

Sin je od oca, uz prezime, DNK i ambiciju, naslijedio i alergiju na profesionalno novinarstvo, demonstrirajući u raznim prilikama čak i karikaturalnu nesklonost tuđem pravu na mišljenje.

Kada je prije nekoliko godina Huso Ćesir, predsjednik Stranke demokratske akcije u sarajevskoj općini Novi Grad i - što je, naravno, važnije – povlašteni režimski oligarh, fizički napao fotografa portala „Žurnal", Adija Kebu, Izetbegović je javno, pred novinarima, kazao kako njegov stranački kolega nije izvršio atak na Kebu već na njegovu kameru!

Ipak, ta je, kao i druge verbalne akrobacije, manje štetna od činjenice da je SDA tokom godina uspjela praktično ugušiti dva značajna tjednika – „Dane" i „Slobodnu Bosnu" – od kojih je prvi postao vlasništvo grupacije vezane za najstariji, u međuvremenu privatizirani dnevni list „Oslobođenje", i praktično je bez uticaja, dok drugi postoji još samo u elektronskoj formi i sa takvim sadržajem da na slavne dane podsjeća samo nazivom.

Također, javni radio-televizijski servis pod potpunom kontrolom SDA, bukvalno je očišćen od najboljih novinara i oslobođen one uloge koju bi trebao obnašati. Dok takozvana državna, dakle Bosanskohercegovačka radio-televizija, od formiranja funkcionira više prema etničko-dejtonskom nego profesionalnom ključu, ona entitetska, Federalna, je politički pokorena i pretvorena u glasnogovornički ured najveće bošnjačke partije.

Sve loše što je krasilo Savez komunista BiH u najrigidnijim godinama jednopartijskog sistema, SDA je copy/paste tehnikom aplicirala na, nazovimo ga, svom dijelu Bosne i Hercegovine: zauzela je institucije vlasti, pod punu kontrolu stavila represivni aparat, zadržala podobnost u, istina, novoj formi i jednu dogmu zamijenila drugom. Karl Marx je, u najkraćem, ustuknuo pred Poslanikom Muhamedom, a samoupravni socijalizam pred islamom.

Za tu i takvu SDA slobodno i profesionalno novinarstvo očito nije bilo – niti je do dana današnjeg postalo – neizostavni dio demokratskih procesa, već njihova neželjena pojava. Ne shvatajući da zahtjev za promjenama sistema ne podrazumijeva samo puku promjenu dogme, uz zadržavanje svih totalitarnih oblika upravljanja društvom, SDA tri decenije vodi rat sa onim medijima i novinarima koji nisu društveno-politički radnici sa novom adresom za dobijanje mišljenja. U tom ratu, naravno, ne bira sredstva. Ilustrira to i slučaj „Polikite", sadržajem ne baš naročitog uspješnog satiričnog magazina.

Dok su Izetbegović stariji i njegovi sljedbenici doživljavali orgazmične trenutke sa svakim novim brojem splitskog tjednika „Feral Tribune", fokusiranog na kritiku hrvatskog nacionalizma i režima Franje Tuđmana, bosanski pokušaj da se na isti način progovori o vlastima u Sarajevu završio je policijskom akcijom i otimanjem novina od kolportera. Sve ono zbog čega je slavljen jedan list, drugom je bilo onemogućeno jer mu predmet satire nisu bili Srbi i Hrvati, već bošnjački establishment.

Posljednji napadi na Senada Hadžifejzovića i Face TV nisu, dakle, nikakav incident, već kontinuitet stranke koja jeste od akcije ali nije od demokratije, pa joj trebaju mediji koji neće biti korektiv već dio kolektiva skrojenog po mjeri oba Izetbegovića. Mjeri u kojoj je riječ sloboda tek ime fudbalskog kluba iz Tuzle.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu