Prije tačno šesnaest godina, Evropski sud za ljudska prava u Strazburu donio je presudu u predmetu „Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine“ koja je razotkrila fundamentalnu diskriminaciju ugrađenu u Ustav BiH. Dervo Sejdić i Jakob Finci, građani koji nisu pripadnici konstitutivnih naroda – Srba, Hrvata ili Bošnjaka – suočeni su sa činjenicom da ih Ustav sprečava da se kandiduju za Predsjedništvo BiH ili Dom naroda Parlamenta BiH.

Sud je jasno utvrdio kršenje Evropske konvencije o ljudskim pravima, zahtijevajući uklanjanje etničkih barijera u političkoj participaciji. Međutim, šesnaest godina kasnije, ta presuda ostaje mrtvo slovo na papiru, simbol potpune političke paralize i nedostatka volje da se ispuni elementarni evropski standard.

16 godina razočaranja  

„Volio bih da kao društvo i država, nikada nismo došli u poziciju da se borimo za takve stvari koje se moraju rješavati tom vrstom odluka“, kaže filozof, sociolog i publicista Esad Bajtal, napominjući da je tragedija da je neko sebi dopustio ovakvu anticivilizacijsku paradoksalnost.

„Neko je sebi dozvolio tu vrstu stava, da nekom ne prizna da je čovjek“, kategoričan je Bajtal.

Implementacija presude pokušala se riješiti nekoliko puta kroz izmjene Ustava BiH i Izbornog zakona, ali je sve ostalo na pokušaju. Iz Republike Srpske je 2012. godine stigao prijedlog u vidu praktičnog rješenja koje bi implementiralo presudu bez ugrožavanja etničkih ravnoteža. Umjesto ustavne formulacije „bira se Srbin“ za člana Predsjedništva iz RS, predložena je neutralna formulacija da se bira „jedan iz Republike Srpske“. Taj prijedlog nije samo poštovao duh presude, već je otvarao prostor za ravnopravnu kandidaturu svih građana RS, uključujući i Ostale, bez narušavanja dejtonske strukture.

Nažalost, taj impuls nikad nije dobio odgovor u Federaciji BiH, gdje se svaka ustavna rasprava gušila u vječnoj izbornoj reformi i „legitimnom predstavljanju Hrvata“.

„Nisam vjerovao da će trebati 16 godina da se ta odluka sprovede i da se omogući svim građanima da se kandiduju na izborima“, kaže jedan od apelanata Jakob Finci, razočaran što još nema dogovora.

„Nadam se da nećemo čekati još 16 godina da se ta odluka sprovede“, kaže Finci.

Hrvatski zahtjevi i vječna izborna reforma

Međutim, za drugog apelanta Dervu Sejdića, mjesta optimizmu nema. Kuknjava predstavnika konstitutivnih naroda, cementira odsustvo političke volje da se bilo šta promjeni.

„Nisam siguran da će se i za narednih 16 ili 60 godina presuda sprovesti. Jedini način je biološko izumiranje ovih političkih grupacija koje vode BiH i nemaju namjeru mijenjati sistem“, kaže  Sejdić, koji ne vidi rješenje u ovakvoj konstalaciji političkih snaga, osim ako to ne bude jasan uslov u procesu pristupanja BiH EU. 

U Federaciji BiH, presuda „Sejdić–Finci“ postala je talac hrvatskih zahtjeva za „legitimnim predstavljanjem“. Hrvatske stranke, predvođene HDZ-om BiH, uporno vezuju implementaciju presude uz potpunu reformu Izbornog zakona, tražeći da se kroz nju osigura da „hrvatski narod bira svog člana Predsjedništva“ i Doma naroda.

Ovi zahtjevi, iako legitimni u dijelu koji se tiče hrvatskog nacionalnog interesa, pretvaraju presudu o jednakosti Ostalih u platformu za učvršćivanje etničkog principa i stvaranje novih barijera.

Mentalna promjena

Godinama se pregovara o Izbornom zakonu, ali svaki nacrt zapinje na hrvatskom insistiranju da se prvo riješi njihovo pitanje, a „Sejdić–Finci“ spominje samo kao dodatak.

„Paradoks je da su političke elite sebi dozvolile da nekom kažu, ti ne znaš ko si, ja znam ko sam ja i znam bolje od tebe ko si ti. I ti nećeš biti ono što jesi, što kažeš da jesi, jer ti ja kažem da si ovo što ti kažem. To je jedna potpuno suluda anticivilizacijska situacija“, kaže Bajtal, koji takođe ne vjeruje da će se ovo pitanje uskoro riješiti.

 „Radi se o potrebi za mentalnom promjenom generacija. Jer, ovi koji su na sceni, gdje se društvo davi, još su tu i održavaju takav sistem - od porodice, obdaništa, škole i društva“, zaključuje Bajtal.

Četiri izborna ciklusa nakon presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, slučaj „Sejdić-Finci" ostaje otvorena rana bosanskohercegovačke demokratije. Simbol diskriminacije ugrađene u Ustav i Izborni zakon, koja oduzima svim građanima punu političku participaciju. Bez domaćeg kompromisa, BiH ostaje zaglavljena na evropskom pragu, gdje se prava manjina žrtvuju dejtonskim, etno-teritorijalnim balansom.